Foto Zaluđen legendarnim Tomosima: popularni gumajo sakupio kolekciju motora starijih od sebe. 'Ne dam ih ni za kakve pare!'

Samo je Žan imao Tomosov „automatik“ od klinaca iz naše ulice u Raši. Stroj je šibao nevjerojatnih 50 na sat, a trošio na kapaljku. Ljubomora nas je prošla tek kad nam je prijatelj dao đir.

Puknula me tako nostalgija dok gledam čitavu kolekciju pet Tomosovih zbigecanih ljepotana Manuela Žvanje (45), vulkanizera iz Potpićna. I njega pogoni isto gorivo – dah minulog vremena, priznaje dok priča o svom hobiju. Ne skuplja sličice ni značke – to više ni luđaci ne rade – nego nepoderive motore ugasle slovenske tvornice.

„Volim općenito stare stvari, a motore posebno. Nije to jeftina zanimacija, da se razumijemo, ali tu nema pomoći. Nećemo sad o iznosima, no ne žalim ni lipe. To mi je jednostavno ispušni ventil, gušt, ljubav, ako hoćete. Vraća me u djetinjstvo“, govori sa sjajem u očima, kao kakav zaneseni pubertetlija.

Prvog je Tomosa nabavio nakon što se ostavio cestovnog motora, Suzukija od prekonekoliko kubika – kad mu se rodio sin Moreno, danas šestogodišnjak.

„Počneš s jednim, a onda te to samo povuče, to je nešto jače od tebe. Neke kupim kao gole kosture, pa ih dam reparatoru u Požegu da im udahne život. Kasnije ih samo redovno održavam“, kaže popularni gumajo.

Ljubav traje još od djetinjstva, kad je s deset godina zajahao očev APN-4 kojim se ovaj vozio na posao u rudniku u Tupljak. Stoga i ne čudi da mu je baš taj model, plavi iz '83., najdraži, mada je zapravo svaki – kao i roditelju djeca – drag na svoj način.

Najstarija je također „četvorka“, ona iz ’76., a najskuplji je trkači - replika Tomosa D6. Na sličnom vozio je pok. Zdravko Matulja, europski šampion, čiju fotografiju Manuel ima uokvirenu u radioni. Za taj model mogao bi dobiti i pet tisuća eura, ali…

„Ma nijednog ne bih prodao, oni za mene nemaju cijene. Bit će tu za sina, jer i on voli to“, poručuje.

U kolekciji su još i još jedna „četvorka“, stara 48 godina, te APN 7 iz ’86., prava rijetkost – navodno ih je proizvedeno samo 400 komada.

Svi su motori u voznom stanju, izgledaju kao ispod čekića. Manuel s njima bez problema vozi do Rijeke, Rovinja... Susjedi ga malo čudno gledaju kad se odjene u kompletnu motorističku opremu – barem ne liči na poštara – ali on ne mari.

Naš junak se samo nasmiješi ubrzanom svijetu i mirno krene svojim putem.

„Tomos jednako kvaliteta. Nema kvara, idem svugdje bez alata“, poručuje.

Možda će si, vrag će ga znati, jednom napokon ispuniti želju i potegnuti do Kopra, nekadašnjeg Tomosovog sjedišta, gdje ovi legendarni motori imaju svoj pravi muzej…