Video Zagrebačka filharmonija i srpska sopranistica zasjenili slavnog tenora

Sinoćnji nastup Joséa Carrerasa u pulskoj Areni bez sumnje je bio događaj koji je privukao velik broj ljubitelja glazbe iz Hrvatske i inozemstva (strani jezici čuli su se na svakom koraku), ali ipak ne u onoj mjeri kao neki drugi koncerti svjetskih zvijezda koje su gostovale u Puli. Na tribinama amfiteatra ostalo je mnogo praznih mjesta, a budući da su na parteru bile postavljene stolice, lako je zaključiti da je riječ o jednom od, po broju gledatelja, skromnijih koncerata u odnosu na kapacitet Arene.

Jedan od razloga zasigurno su bile ne baš jeftine ulaznice - supruga i ja dvije smo karte platili 300 eura - a drugi činjenica što je slavni tenor u Hrvatskoj nastupao već mnogo puta, pa i u pulskoj Areni, pa su oni koji su ga, za razliku od mene, već slušali uživo vjerojatno odlučili preskočiti sinoćnji nastup, želeći ga pamtiti po izvedbama iz njegovih mlađih dana.

Priznajem, nisam stručnjak za klasičnu glazbu, ali ako pojedini hrvatski branitelji u udarnim televizijskim terminima mogu ocjenjivati kvalitetu kazališnih predstava, onda i ja mogu dati svoju skromnu ocjenu koncerta Joséa Carrerasa u Puli.

Da se razumijemo - publika je s velikim entuzijazmom dočekala velikog tenora, a atmosfera je bila svečana i emotivna. Ovacije i dugi pljeskovi pokazali su koliko Carrerasovo ime i dalje ima snagu te koliko je njegova prisutnost na pozornici posebna.

Ipak, gledano iz mog kuta, koncert nije ispunio očekivanja. Carreras danas ima 78 godina i to se osjeti - u glasu, u scenskom nastupu i u strasti koju pamtimo iz njegovih najboljih dana. Nema sumnje da je dao onoliko koliko u ovom trenutku može, ali razlika u odnosu na ranije izvedbe je očita.

Možda sam očekivao previše, no mene osobno izvedba nije dirnula onako snažno kako sam se nadao. To, naravno, ne umanjuje njegovo golemo glazbeno nasljeđe i poštovanje koje zaslužuje. No, jednako kao što je publika imala pravo na svoje oduševljenje, i moj je dojam ponešto drukčiji.

Također je upitno je li publika iskreno aplaudirala njegovim izvedbama ili je time zapravo iskazivala poštovanje prema čovjeku koji u tim godinama još uvijek ima snage nastupati, kao kad nogometašu na zalasku karijere zaplješćemo nakon rijetkog sprinta ili uklizavanja.

José Carreras u Areni je nastupio uz Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem Davida Giméneza te sopranisticu iz Beograda Dušicu Bijelić, koja je za mene bila najugodnije iznenađenje večeri. Besprijekorna, pa čak i glazbenom laiku poput mene maestralna Zagrebačka filharmonija i vrhunska sopranistica zasjenili su slavnog tenora.

Dušica Bijelić među ostalim je izvela ariju 'Ah! Je ris de me voir si belle' iz Gounodova Fausta i 'I Could Have Danced All Night' iz My Fair Lady. Zagrebačka filharmonija otvorila je koncert Verdijevom simfonijom iz opere Nabucco, a potom je na pozornicu stupio Carreras, započevši svoj dio programa emotivnom pjesmom 'Passione' Nicole Valente.

Carreras se na pozornici izmjenjivao sa srpskom sopranisticom, jer očito više nema snage za dulje nastupe, a i stanka nakon prvog dijela koncerta bila je duža nego inače, što su neki iz publike popratili zvižducima negodovanja.

Publika je posebno reagirala na Carrerasove izvedbe kultne arije 'The Impossible Dream' iz mjuzikla 'The Man of La Mancha' i legendarne Sinatrine 'My Way'. Mene osobno nisu pretjerano oduševile, a najviše me razočarala izvedba 'Granade' Agustína Lare, kojom je zatvoren službeni program. 'Granada' je za mene jedna od najsnažnijih pjesama u povijesti glazbe, a pod zvjezdanim nebom Arene zvučala je prilično mlako.

Unatoč svemu, ostaje činjenica da je Pula još jednom ugostila svjetsku glazbenu legendu. Ako je ovaj koncert možda i pokazao da je vrijeme neumoljivo, istodobno je podsjetio koliko je Carrerasova karijera bila velika i zašto će njegovo ime zauvijek ostati zapisano u povijesti glazbe.