Posjetili smo poljoprivrednika koji je smješten u najljepšem dijelu Istre. 'Naše masline i loza imaju svoje privatno sunce'

Ako želite nekome pokazati po čemu je Istra poznata osim po plažama i moru, povest ćete ga na cestu koja od zapadnog kraka Ipsilona vodi prema Buzetu. To je cesta koja vijuga između starih ubavih gradova, vodi do najboljih istarskih tartufa, ali i u brda, s kojih se pruža najljepši pogled na Poluotoku. Da ne kažemo, na cijelom Jadranu. 

Ekipu Istarskog neki je dan put nanio kod Ipše, vinara i maslinara iz istoimenog sela kod Oprtlja, smještenog u okruženju kao iz slikovnice. Nakon uspona do njegovog imanja, Ipša nas je terencem odveo još koji metar više, na brdo Santa Elena, s kojeg se i Motovun gleda odozgo prema dolje.

Kaže naš domaćin da to što Motovun gledamo pognute glave nije čudno, jer on i nije na nekoj velikoj visini. Brojke kažu 277 metara, Oprtalj je na 378, a Sveta Jelena 420!    

"Otac je krenuo 1996., a 1998. je tu u Ipšima zasadio veći dio maslinika. Nastala je ljubav, prve berbe, druženja. Ja sam tada još bio dijete, ali me kasnije povukla priroda. Zato sam upisao srednju poljoprivrednu u Poreču", kaže nam Ivan Ipša.

Malo je reći da mi, gradska djeca, ne znamo kako se odijenuti za selo, pogotovo ako je dan na rubu kiše, kao što je bio taj famozni četvrtak kad smo se uputili u nepoznato. Noć prije lijevalo je po Umagu kao iz kabla, ali Oprtalj je ostao suh. Iako je prognoza i dalje bila sumnjiva, na nas je palo samo par kapi.

U patikama i šlapama napravili smo đir po vinogradu na vrhu Santa Elene. Ipša je prvo ugasio napon iz zaštitne ograde, da se Puležani ne izvrnu u pokušaju preskakanja. Mali strujni udar, sve da se i desio, bio bi mala cijena za ono čemu smo svjedočili. Kad smo došli do vrha nismo više znali bi li gledali u vinovu lozu, terase visećih vrtova, ili beskrajnu daljinu. Prizor je to kojeg ni jedna fotografija ne može dočarati.  

"Na početku smo imali jednu malu kušaonu maslinovog ulja i u to vrijeme smo za degustaciju uvijek morali kupovati vina drugih vinara. Zato smo zasadili prvih 750 čokota vinove loze, što je do danas naraslo na 24.000, raspoređenih na sedam hektara. To je oko 20.000 boca vina, a želja nam je doći na nekih 30 do 35 tisuća. I dalje ćemo biti ono što smo danas, mala, butique proizvodnja, pri čemu nam je jako bitno da ne ovisimo samo o jednom proizvodu. Prodajemo vino, maslinovo ulje, i imamo jednu od najmodernijih uljara u Hrvatskoj. Ne interesira nas kvantiteta, već samo kvaliteta. I obiteljska priča", kaže Ipša.

Četvrti krak biznisa su tartufi, s kojima se u obitelji Ipša bave već desetljećima. No za razliku od susjeda, a odmah pored su legendarne Livade, njima to nije primarni posao.

"Otac je krenuo s tartufima prije 40-ak godina. On i danas snabdijeva restorane po Istri bijelim tartufom. To je bilo prvo čime smo se bavili. Danas imamo lov na tartufe za goste, što je meni velika strast, a ne posao. Imamo periode kad možemo ići u tartufe, ali i kad ne možemo. Kad krene uljara, ne možemo stići ništa drugo", kaže Ivan.

Sa Svete Jelene prebacujemo se natrag na imanje. Sjedimo i nabadamo sir i pršut uz maslinovo ulje. Opora gorčina u jednom nas je trenutku dobro zakašljala. Ulje je za prste polizati, što smo naravno i napravili. 
  

"Obitelj je nekad bila siromašna. Kad ste se rodili dijelovi kuće u kojoj ste živjeli i spavali nisu bili vaši. Od onda do danas moj je otac povezao 17 dijelova imanja i spojio ih u cjelinu. Ova sala je nastala kad smo došli na ideju da proizvod prezentiramo na većem nivou. Paralelno smo radili uljaru, koja je nastala kao plod frustracija. Na primjer, ja sam znao čekati ulje do četiri-pet u noći, a prije toga je trebalo pobrati, voziti i iskrcavati masline. Zato smo rekli - dosta. Danas smo u sjajnim odnosima s ljudima kojima obrađujemo masline i imamo odlične ljude u uljari", kaže Ipša.

Ako netko misli da je ovo posao iz snova, možda bi trebao razmisliti, usprkos svemu što smo do sada napisali. Okruženje je fenomenalno, plodovi prirode također. Postoji li uopće nešto bolje od vina i maslinovogu ulja? Ali, iza svega stoji jako puno odricanja i muke. Ivan nam priča kako dobar dio godine nema odmora. Radi se od jutra do sutra.  

"Najveći minus našeg područja, smještenog na terasama, je ručni rad. Ali onda imamo jedan veliki plus. Kako ja volim reći - svaka terasa ima svoje privatno sunce. Ljeti su velike razlike u temperaturi, što nije dobro za plod. Kod nas po danu sunce grije kamen a po noći isijava, što temperaturu održava", kaže Ipša. 

Na pitanje koja je tajna dobrog vina i ulja, kaže da je to prije svega velika ljubav. I još neki tehnički detalji, koji će zanimati znalce.

"Naša malvazija odležava u drvenim bačvama i cijelu fermentaciju i maceraciju odradi s kožicom. Vina su malo drukčija, teža, s više alkohola. U vinarstvu je presudan moment berbe i na to moramo paziti. Za svježija vina potreba je ranija barba, a ako želimo teža vina, onda treba pričekati. Trend u svijetu su vina s manje alkohola pa i mi moramo na to paziti. Idemo malo ranije u berbu, vina su svježija s malo više kiseline, a opet bogata. Najvažnije je da se iskaže pravi teroir. U našim vinima nema dodatka kvasca. Fermentacija se pokreće tako da četiri dana prije berbe poberemo 100 kila grožđa, bobicu po bobicu odvojimo, i to pustimo vani u jednom badnju na suncu. Tako se pokreću divlji kvasci, koje imamo na kožicana. Cijelu godinu se brinemo da ne uništimo prirodne kvasce i to je taj miris prave malvazije, kakva je nekad bila u Istri", kaže Ipša. 

Nakon ovakve priče, tko više može odoljeti? Osim malvazije, Ipše proizvode Santa Elenu, kupaž merlota i refoška, a u posljednje vrijeme sve više i pjenušce. 

"Planovi? Prvo bismo voljeli napraviti malo veći podrum, ali taj podrum mora sagraditi vino, a ne obrnuto. Zato ćemo prvo posaditi još jedan vinograd, da bismo nadogradili grožđe za pjenušac. U planu nam je i otvaranje novih tržišta, prema Kini i Japanu. Do sad smo bili bazirani na Europi, imamo distribuciju u Austriji, Sloveniji, Njemačkoj, nešto u Belgiji i Nizozemskoj", kaže Ipša, napomenuvši da imaju i webshop. 

Ivan Ipša lokalno je poznat i kao političar. Čak 12 godina bio je vijećnik u Oprtlju, a na nedavnim izborima kandidat za zamjenika župana HDZ-ovom Antonu Klimanu.

"Antona znam duži period, ideja je postojala duže vrijeme ali kad smo sjeli i popričali malo duže o planovima i idejama za Istru, odluka je bila laka. Inače, prioriteti su mi obitelj, posao, pa sve ostalo. Za Vijeće se više nisam kandidirao. Četiri godine je malo, osam je taman, a 12... Ili si nešto napravio, ili nisi", kaže Ipša.

I prije samog kraja, ima još jedna tema. Vrsni uljar i maslinar već godinama je i predsjednik oprtaljskog DVD-a.

"To je strast. Uvijek moraš biti spreman, a nit vodilja u životu mi je da ako ti pomogneš nekome, netko će pomoći i tebi. Lijepo društvo se skupilo, kad treba nekome pomoći uvijek nas bude desetak. Vatrogasci danas najmanje služe za požar. U vrijeme korone, kad je sve bilo zatvoreno, nosili smo ljudima hranu, išli po špeže. Ljudi su uzimali godišnje odmore da bi mogli pomoći drugima. To mi je najdraži dio posla", zaključio je Ipša.       

A mi smo zaključili da je života u slikovnici dosta. Ipak smo, ponovimo, gradska djeca. Koju nervira kad nema signala pa ne možeš fotku zalijepit na Instagram. Bacili smo još jedan pogled na brda sjeverne Istre, pa se uputili prema autu. Otrali smo patike o asfalt i krenuli prema Puli.