Za istinu o Vergaroli smo spremni. Pitanje je samo može li nam je netko reći

Prije 79 godina, 18. kolovoza 1946., dogodila se strašna eksplozija u uvali Vergarola u Puli. Eksplodirale su mine zaostale iz Drugog svjetskog rata, i to usred sportskog natjecanja koje su organizirali pulski Talijani. Nagađanja o točnom broju žrtava se razlikuju, ali po svemu sudeći najbliže istini je podatak da ih je bilo između 65 i 70. 

Bilo je to razdobolje kada je Pula "grad bez države". Na vlasti je saveznička vojna uprava (pobjednici u ratu), a tek je trebalo odlučiti hoće li grad pripasti Jugoslaviji ili Italiji, pri čemu je bilo izvjesno da će to biti Jugoslavija. Unutar grada vladala je podijeljenost na protalijane i projugoslavene. Postojale su i dvije novine - L'Arena di Pola bila je protalijanska, a Il Nostro Giornale projugoslavenski.

Do dana današnjeg nije poznato kako je došlo do eksplozije. Postoje tri verzije. Jedna je da je do eksplozije došlo slučajno, druga da su je izazvali Jugoslaveni ne bi li zastrašili i protjerali Talijane, a treća da su je izazvali Talijani ne bi li prokazali Jugoslavene, senzibilizirali saveznike i izborili se da Pula pripadne Italiji.

Ako se netko pita "što je pokazala istraga", onda će ostati razočaran. Saveznike, naime, nije bilo previše briga za ovaj događaj, pa se nije previše ni istraživalo. Ipak, prema onome što se trenutačno zna, navodno postoje nekakvi dokumenti u britanskim arhivima u Londonu, koji ukazuju na krivce. Ti krivci su, prema toj verziji, Jugoslaveni, odnosno konkretno jedan agent OZN-e, tadašnje jugoslavenske tajne službe. 

Taj podatak 2008. godine iznijeli su Talijani, odnosno dva novinara iz Trsta. Međutim, ne treba naglašavati da su Talijani u ovom slučaju pristrani. A i dokazi su im, pokazalo se, vrlo tanki. S druge strane, postoji svjedok samog događaja, projugoslaven koji je bio taj dan na Vergaroli. On tvrdi da je kroz prozor drvenog wc-a vidio kako jedan protalijan baca roštilj na mine. I njegove tvrdnje označene su kao nepouzdane. 

Istovremeno, saveznici od početka tvrde da do eksplozije nije moglo doći slučajno, što znači da ju je netko izazvao namjerno. Ali oni to mogu tvrditi i zato da bi skinuli odgovornost sa sebe, jer skrb o minama bila je njihova dužnost. Oni su, uostalom, upravljali Pulom u to vrijeme.  

Svi ovi podaci sažetak su znanstvenog rada o Vergaroli koji je 2009. godine napisala Tea Čonč sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Autorica zaključuje, ukratko rečeno, da su sve tri verzije događaja, odnosno sva tri uzroka nesreće, jednako vjerojatni i nevjerojatni. Također piše da je, bez obzira na to kako je do eksplozije došlo, ona ubrzala i pospješila egzodus Talijana.  

Za vrijeme Jugoslavije Vergarola je bila zabranjena tema. Iako je riječ o strašnom događaju, šira javnost o njemu nije imala pojma, a nema ni danas. Autor ovog teksta, na primjer, nikad nije čuo za tragediju na Vergaroli dok nije doselio u Pulu. Prilično je izvjesno da ni dan danas ogromna većina ljudi u Hrvatskoj nema pojma kolika se tragedija dogodila u toj pulskoj uvali 1946. godine. Nema pojma da su se cijele obitelji družile, kupale i veselile na plaži, kad ih je unakazila strašna eksplozija. Da su ljudi na rukama nosili mrtvu djecu, da postoji liječnik kojem je poginula cijela obitelj, ali on je svejedno cijeli dan brinuo o ranjenima.  

Jugoslaviju, tu fenomemenalnu državu u kojoj je sve bilo fenomenalno, ništa od toga nije zanimalo. Obljetnice tragedije počele su se obilježavati tek u samostalnoj Hrvatskoj, a spomenik je postavljen tek 1997. godine. Danas možemo pretpostaviti da je Jugoslavija mogla saznati istinu, da je htjela. Da je mogla, uz pomoć svojih saveznika, ili čisto istraživanjem na terenu nakon što je joj je Pula pripala već 1947., utvrditi postoji li krivac za eksploziju, i ako postoji, tko je taj krivac. Ali, nije. 

Prošlo je dakle 79 godina a mi i dalje nemamo pojma što se dogodilo na Vergaroli. Taj dio povijesti naprosto ne postoji, odnosno nije napisan. Znamo da se dogodila eksplozija, znamo gdje se dogodila, znamo otprilike i koliko je bilo žrtava, ali ne znamo ono najvažnije - kako se dogodila i postoji li krivac, te ako postoji, koje su mu bile namjere.

Ove godine na komemoraciji tragedije predsjednik Vijeća autohtone talijanske nacionalne manjine Istarske županije Enio Forlani rekao je da je Vergarola bila "dio preciznog plana etničkog čišćenja i genocida, započetog s fojbama". Dakle, vrlo izravno je optužio Jugoslaviju za zločin, premda za to nema čvrstih dokaza. Međutim, ne postoje čvrsti dokazi niti za bilo koju drugu verziju događaja, pa je Forlani očito iznio jednu od tri mogućnosti koja njemu najviše odgovara. Iznio je jednu od tri moguće istine, koja je jednako vjerojatna i jednako nevjerojatna kao i ostale dvije. 

Na njegove riječi komemoraciju su demonstrativno napustili gradonačelnik Pule Peđa Grbin (SDP) i predsjednik Vijeća Valter Boljunčić (IDS), članovi stranaka koje nikad nisu skrivale određenu simpatiju prema Jugoslaviji. Vrlo brzo je na adrese medija iz Grada Pule stigao dopis u kojem se tvrdi da je Forlani "svoj govor neprimjereno iskoristio za povijesni revizionizam". Međutim, kako je moguće da je Forlanijev govor povijesni revizionizam, ako smo jasno i nedvojbeno utvrdili da taj dio povijesti nije poznat!? Kako se može revizionirati nešto što ne postoji!? 

U nastavku gradskog priopćenja piše da su "takvi govori nažalost sve češći u Hrvatskoj", čime se Grad Pula očito osvrće na aktualni trenutak u zemlji, u kojoj na sve strane odzvanjaju Thompsonove budnice i pozdrav "za dom spremni". Dojam je da krajnja desnica nikad prije nije bila toliko jedinstvena i snažna, a zna se da je jedna od glavnih agendi krajnje desnice raskrinkavanje komunističkih zločina, pa i slučaja Vergarola. 

Kad se analizira što sve znamo o Vergaroli, odnosno što ne znamo, i tko je glavni krivac za to što ne znamo, teško je ne dati za pravo onima koji upiru prstom u Jugoslaviju i komuniste. Teško je ne uvidjeti da je teško desničarenje kojem svjedočimo u jednu ruku posljedica nikad raščišćenih okolnosti iz Drugog svjetskog rata i poraća, od kojih je Vergarola samo jedan dio. Od Bleibruga do fojbi i masovnih grobnica po Sloveniji i Hrvatskoj, postoje tisuće razloga i zaboravljenih imena da se rasvijetle komunistički zločini. Postoji i naziv za to, ali iz nekog razloga taj naziv se u Hrvatskoj gotovo pa ne smije spominjati. Taj naziv je lustracija. 

Napuštanje komemoracije na spomen sasvim moguće istine, za kojim su posegli Peđa Grbin i Valter Boljunčić, stoga je totalni politički, pa i moralni, ljudski promašaj. Nakon više desetljeća, čini se da je naše društvo konačno dovoljno sazrijelo da ga se više ne može ušutkati optužbom za "povijesni revizionizam". Pogotovo ako se taj "revizionizam" odnosi na zastrašujuću povijest, koju je netko želio izbrisati. 

Stoga smo za istinu o Vergaroli spremni. Pitanje je samo može li nam je netko otkriti i reći.