'Pogledajte u Rijeku, luka je puna krumpira iz Egipta. Marže trgovačkih lanaca su nenormalne. Za ovo se ne isplati pržiti po cijele dane na plus 40!'

"Situacija je katastrofa. Sve je gore i gore", kaže nam Dean Vitasović, vlasnik firme Povrće Vitasović iz Pule.

Tema o kojoj razgovaramo je nažalost poznata - opstanak poljoprivrede. Ili bolje rečeno, ima li još netko živ. Ova grana gospodarstva je već godinama u slobodnom padu, pitanje je dana kad će aterirati i pasti na dno. 

Na primjer, Povrće Vitasović možda bi trebalo preimenovati u Krumpir Vitasović, jer je to sve na čemu su ostali. Plus, kako nam kaže gazda, nešto pomidora, radića i salate. Površina koju obrađuju je 35 hektara.

"Otkupna cijena krumpira lani je bila 60 centi, sada je 45", kaže Vitasović. 

U toj rečenici, u tim brojkama, sadržana je sva matematika. Znamo da su od lani do ove godine svi mogući troškovi išli gore, a ne dolje. 

Priča je jednostavna: veliki proizvođači imaju previše krumpira da bi ga prodavali na tržnici, pa rade s velikim kupcima. Velikim kupcima zarada je i dobro jutro i dobra večer. Krumpir se uvozi iz Egipta i drugih zemalja, što ruši cijenu. Narod, poznato je, kupuje i ne razmišlja previše. Važno mu je samo da plati manje. 

"Krajnjem kupcu je roba preskupa, a nama prejeftina. S onim između nagrade se trgovci i pitaj Boga tko. Troškovi su išli u nebesa, a otkupna cijena je niža nego prije 5-6 godina. Vjerujte mi, za ovo se ne isplati pržiti po cijele dane na plus 40", kaže nam Vitasović, dodavši da se bavi poljoprivredom 40 godina i nikad nije bilo ovako. 

"Logika bi valjda bila da se turizam hrani domaćom proizvodnjom, ali trgovačkim lancima je u interesu uvoz. Od kupusa, kelja, karfiola odustao sam prije 3-4 godine, a sad je u pitanju i krumpir. Problem je i to što nema radne snage. Sreća da imamo strance, ali svejedno su troškovi preveliki. Mi smo jedina branša gdje ja kao proizvođač ne mogu odrediti cijenu za svoj proizvod", kaže Vitasović.

Rješenje je, dodaje, da uskoči država. Da zaštiti domaću proizvodnju. 

"Prije 7-8 godina radio sam s Agrariom Koper za 30 posto veću cijenu nego kod nas u Hrvatskoj. Nakon mjesec dana zovu me i kažu - meni bi moji kmeti oči iskopali da znaju da smo kilu robe uzeli izvana dok oni imaju domaće", prisjeća se Vitasović. 

Dakle, u Sloveniji se može.  

Osim s Vitasovićem, razgovarali smo s još dva poljoprivrednika. Dario Marčeta nam kaže da su njegovi troškovi proizvodnje možda i veći od otkupne cijene.

"Krumpir dostavljamo u Zagreb po 40 centi, a samo na berbu, ambalažu i prijevoz ode do 40 posto. Dođemo do toga da nam ne ostane 5 centi po kili. I svake godine je sve gore", kaže Marčeta.

Poseban problem je početak lipnja, kada kreće istarski krumpir. Međutim, baš onda, kad ga ovdašnji poljoprivrdnici imaju najviše, tržište je zatrpano uvoznim, pojašnjava Marčeta.

"I to ne iz EU nego Egipat, Cipar, Malta, Grčka... Nas to uništava. Oni krumpir imaju ranije jer je drugačija klima, njihov dolazi već u svibnju", kaže Marčeta i pojašnjava da bi trebali dobiti barem 15-20 dana "zraka" da nešto uberu. 

"Da počnemo barem s 80 centi, ali ove godine nama ta cijena nije trajala ni 10 dana, već je brzo pala na 50, pa na 40. Da ne govorimo da je ovo posao koji se radi na otvorenom, dakle sunce, daž, poplava, bilo što može doći i ne može se uvijek računati 40-50 tona. Uvijek se desi i neka bolest, ode ti 10 posto ovamo, pa 10 posto onamo. Trgovački lanci dobivaju tisuće tona iz Egipta po 20-30 centi, čemu mi jednostavno ne možemo konkurirati", kaže Marčeta, dodavši da je on mali proizvođač s 10-12 hektara na pet-šest lokacija.

"Pored svega, mi smo proizvođači razjedinjeni, nemamo nikakvu organizaciju ni udruženje. Ja sam bio u dvije zadruge i obe su propale. Proizvođača je svake godine sve manje, a nasljednike imaju možda njih 30-40 posto. Svi bježe iz poljoprivrede, osim možda od maslina i vina. Povrće ide jako teško, ja to volim pa radim i dalje, ali nema smisla", kaže Marčeta i kao moguću mjeru predlaže da se barem u lipnju, kada ovdje rađa mladi krumpir, tržište oslobodi uvoznoga.

"Marže su nenormalne. Ako je naša cijena 40, a u trgovačkom lancu 70 ili 80, onda je sve jasno. Imam 67 godina, 50 gren po zemlji, ne bojim se, nasljedio sam poljoprivredu od oca i djeda, ali ne vidim da će drugo lito biti bolje. Tko se nauči uvesti brod krumpira u petom mjesecu, to će raditi i u buduće. Svaki govori da taj krumpir nije kako je naš, ali ljudi ga kupuju, jedu", kaže Marčeta. 

Treći poljoprivrednik s kojim smo razgovarali želio je ostati anoniman. Očito se pribojava da bi mogao ostati i bez to malo posla što mu je ostalo:

"Nema kontrole, pogoduje se uvoznom lobiju, domaća proizvodnja je na niskim granama jer su otkupne cijene niske, a trgovački lanci imaju velike marže. Onu razliku od 5 do 25 posto PDV-a na poljoprivredne proizvode su si oni zadržali. A mi nemamo izbora - ili ćeš tako, ili nikako. Trgovački centri na nekim artiklima imaju i do 100 posto marže, a najviše ispaštamo mi proizvođači i krajnji kupac", kaže nam ovaj poljoprivrednik.

Tvrdi da se problem može riješiti samo zakonski, i to zamrzavanjem marže. Ali to očito nikome nije u interesu.

"Odite u Rijeku pa pogledajte, luka je krcata krumpira iz Egipta", zaključuje.