Malo poznata priča: Legendarni Massimo samo je jednom pjevao u njegovoj Raši. Spektakl je skoro propao...

Kad je reporter RTL-a prije neki dan svoj dojmljiv prilog o raškom rudniku efektno — i jedino moguće — zaključio Massimovom pjesmom „Sjaj u tami“, vratio me u ne tako davnu prošlost. Podsjetio me da je prošlo točno osam godina od njegovog jedinog koncerta u mjestu gdje je proveo mladost.

Nije to, naravno, bila obična svirka. Zapravo, gotovo da se i nije održala.

Tada sam radio u Općini Raša i, lako se sjetiti, mozgali smo koga dovesti za 80. rođendan najmlađeg grada u Istri.

Rješenje se nametnulo samo od sebe: Raša = Massimo = Sjaj u tami. Tu se nema što birati. Amen.

Massimova je zvijezda tada bila u usponu. Suradnja s Predragom Martinjakom - Peggyjem izbacila ga je u orbitu. Osvajao je publiku širom regije. Među svim tim gradovima trebalo je pronaći i mjesto za Rašu; mjesto koje je, znao je, nosio u sebi.

Ideju je prihvatio odmah. Nikad nije nastupao doma. Želio je svojim Rašanima prirediti spektakl.

Hladan tuš

Krenuli smo u organizaciju, slagali priču kao veselu misiju. I sve je izgledalo savršeno, a onda – hladan tuš.

Javila se nekolicina onih kojima taj izbor pjevača nije sjeo, jer se pričalo da Massimo svoju Rašu tijekom karijere nije osobito isticao, radije spominjući Pulu, veću i poznatiju. A na ovom vječito vrućem terenu takve se stvari ne zaboravljaju.

Pitanja su se nizala: „Gdje baš Massimo?“, „Zašto on pored svih ostalih?“

Podsjećalo se i na neke njegove, u najmanju ruku, nespretne izjave iz devedesetih o obiteljskim prilikama u djetinjstvu. Dio zajednice to nije zaboravio.

Zbog svega, glasine su govorile i o mogućem incidentu usijanih glava. U vrijeme kada se svaka sitnica može pretvoriti u veliki problem, ove priče nisu se smjele olako shvatiti.

„Moglo bi biti svašta... Završit ćemo na naslovnicama, ali ne po dobrome“, tmurno je prognozirao netko iz ekipe.

„Moramo, nema nazad“, odgovorio je drugi.

To je poljuljalo i inače nepokolebljivu načelnicu Gloriju Palisku, toliko da je počela razmišljati o rezervnim pjevačima. Dva dana prije koncerta!

Na kraju je presjekla: „Postavit ćemo stolice i one nesretne ograde, pojačati osiguranje... Ne damo da stvar propadne. Bit će to okej.“

U zraku je ostalo visjeti: Što će nam donijeti „Raška noć“ — radost ili nevolje?

Srećom, bilo je ovo prvo. I to u velikom stilu.

Skoro je nestao, a onda...

Pet minuta prije izlaska na binu, Massimo je sjeo na rub pozornice — krhak i napet, kao da će nestati. Kasnije sam doznao da nije mogao spavati danima prije koncerta. Uzbuđenje je bilo toliko jako da je, govorili su upućeni, razmišljao o otkazivanju.

Sad je pred njim bilo more ljudi. Raška Placa nikad dotad nije bila tako tijesna. Pogledao je publiku, obrisao znoj s čela i otpjevao prvu notu u pjesmi „Bilo gdje“ — povratak korijenima.

Prvih dvadeset minuta opipavao je teren, pozdravljao prijatelje iz djetinjstva, izvlačio anegdote iz naftalina. A onda mu je, nakon toplog dočeka, iz jednog pogleda sve bilo jasno: doma je. Sve je sjelo na svoje mjesto.

Opustio se i dao nam pjesmu kako to mogu samo najveći majstori. Samljeo sumnje i strahove u prah. Muzika je smirila loše strasti.

Pred nama je stajao onaj hrabri dječak kakvog su upamtili stariji Rašani: s gitarom u ruci, sanjarskog pogleda; onaj koji je strogoj profesorici obećao da će ga jednog dana gledati na malom ekranu kao veliku zvijezdu. Dječak s Rašom urezanom u DNK.

Zavrtio nas je svojim neponovljivim glasom kao gramofonsku ploču. Živjeli smo u ritmu muzike za ples i pjevali dok nas suze nisu zaboljele. Iz stihova je curio život.

Massimo je potpuno osvojio svoju Rašu. Bila je to njegova katarza. Bio je kući, sa svojima. Zaustavio je vrijeme. Pa makar na samo jedan dan.

Bila bi povijesna nepravda da se takav dan nije dogodio u životu, nažalost prerano preminulog, velikog umjetnika.

Samo malo hrabrosti bilo je potrebno da se Massimo vrati izvoru. A Raša dobije svoj „Sjaj u tami“.