Hrabri sudac spasio život mladom nogometašu: 'Ivan se srušio, dozivao sam ga, nije reagirao...'

Na juniorskoj nogometnoj utakmici u Puli, trenutak je dijelio igru od tragedije. Vratar Istre, šesnaestogodišnji Ivan Vasiljević, srušio se nakon snažnog duela — bez svijesti, s ozbiljnom ozljedom glave. Publika je zanijemila, a suigrači ostali u šoku. No jedan je čovjek savršeno reagirao: sudac Edin Šehić (48)iz Pule pokazao je iznimnu prisebnost, dotrčao do unesrećenog mladića i doslovno mu spasio život.

O nesretnom subotnjem događaju sa sretnim završetkom izvijestili su jučer iz pulskog prvoligaša — Ivan je, nakon pretraga, pušten iz bolnice već sljedeći dan. Stabilno je i oporavlja se od nezgode.

No iz službene objave nije se moglo ni naslutiti kakva se drama zapravo odvijala na prijateljskoj utakmici Istra 1961 – Radomlje, ni koliko su sekunde odlučivale o sudbini mladog vratara.

„U 20 godina koliko sudim, ovako nešto još nisam doživio. Odmah se vidjelo da je situacija ozbiljna: Ivan je, nakon udarca u glavu, snažno pao i tresnuo o tlo. Nije reagirao“, ispričao nam je Šehić.

Istog je trena pohitao u pomoć, dozivajući i liječničku ekipu s klupe.

„Kivi, Kivi, zvao sam ga po nadimku, jer se već počeo grčiti, okretao je očima. Izvadio sam mu jezik — odmah je bilo bolje, položili smo ga na bok. Skinuo sam dres, stavio mu pod glavu i nisam ga ispuštao. Pratio sam ga do kola hitne pomoći. Bojao sam se da nisam nešto pogrešno napravio. Smirio sam se tek navečer, kad sam čuo da je Ivan dobro“, prepričava, još uvijek pun emocija, drhtavim glasom junak ove priče.

Iako je djelovao hladnokrvno, priznaje da je „unutra kuhao“.

„Poznajem svu tu djecu, njihove obitelji, a Ivana posebno — s njegovim ocem Zoranom sudio sam 15 godina. Reagiraš instinktivno, a tek kasnije te pogode emocije, strah... Tada ne reagiraš kao sudac, nego više kao roditelj. Ja i inače ne sudim mladima strogo, kao neki moji kolege, već edukativno, osjećam ih... “, kaže ovaj popularni arbitar, kojeg smo zatekli na radnom mjestu u pulskoj autoprijevozničkoj tvrtki Daniels, gdje je voditelj transporta.

Nije, kaže, ni mislio da bi o svemu trebalo pisati. Skromno dodaje da je sve izašlo u javnost tek nakon što je klub objavio zahvalu.

„Isprva sam mislio da nisam učinio ništa posebno, ali s vremenom se pokazalo koliko je to sve zapravo bilo veliko. Kad sam saznao da je Ivan dobro, mogao sam mirno spavati. Samo je to važno“, zaključuje Šehić.

Neizmjerno mu je zahvalan i igračev otac, dugogodišnji nogometni sudac Zoran Vasiljević.

„Svaka čast kolegi Šehiću na brzoj reakciji — pitanje je bi li se drugi snašli u takvom trenutku. Ivan, srećom, nema nikakvih posljedica, pokazale su sve pretrage. A bio se, što se kaže, ugasio na nekoliko sekundi, doživio je klasični nokaut, udarac u sljepoočnicu. Subote se uopće ne sjeća, izbrisana mu je iz memorije. Ali sve je, hvala Bogu, prošlo. Brzo će moći ponovno igrati“, rekao je Vasiljević.

I ova priča potvrđuje da ona, ponekad izlizana, fraza ipak ima težinu: nogomet je doista više od igre.