'Ovaj posao je jako lijep jer spašavamo živote. Nikad u povijesti medicine nije bilo ovakve metode'

Kad bi se nabrajali Porečani koji su napravili sjajne karijere i poznati su na razini cijele Hrvatske, pitanje je bi li se tko sjetio Ivana Jovanovića. A Ivan je među njima možda i prvo ime, prije svega zbog važnosti posla koji radi.

Na pamet bi nam pali političari, sportaši, ugostitelji, glazbenici, književnici, umjetnici, ljudi iz turizma, ali ne i jedan liječnik.

Ivan Jovanović je intervencijski neuroradiolog, što je većini, srećom, sasvim nepoznat pojam. To znači da ni njima, ni njihovim najbližima, ta vrsta pomoći nije trebala. Ivan spašava pacijente od posljedica moždanog udara, i jedan je od svega šest ljudi u Hrvatskoj koji rade sve vrste zahvata kad se moždani udar dogodi.  

"Svi znaju za invazivne kardiologe koji, kad se desi srčani udar, ulaze kroz preponu ili ruku do srca i otvore žilu na srcu. Mi idemo još dalje, u glavu. U glavi možemo odčepiti žile ako su začepljene, ili ako je nekom pukla žilica, odnosno aneurizma, kroz preponu doći do te žile, zatvoriti aneurizmu i spasiti čovjeka. To je struka koja je danas u velikoj mjeri preuzela posao neurokirurga. Do 1994. godine se moglo samo otvoriti glavu", pojašnjava Jovanović, koji radi na zagrebačkom Rebru.

Svi znaju za invazivne kardiologe koji, kad se desi srčani udar, ulaze kroz preponu ili ruku do srca i otvore žilu na srcu. Mi idemo još dalje, u glavu

Dakle, pojednostavljeno rečeno, postoje dvije vrste moždanog udara. Prva je kad se žila začepi, pa nema dovoljno dotoka krvi, i to je ishemijski moždani udar. Drugi je krvareći, kada žilica u mozgu pukne. Ivanova uloga je da kroz preponu dođe do glave, do žilica koje su promjera jedan do četiri milimetra, i preko posebno dizajniranih instrumenata žilu otvori ako je zatvorena, ili zatvori ako je otvorena. Radi se golim rukama, čak i kad su u pitanju žile od jednog milimetra. 

"Postoje dva centra u Zagrebu, Rebro i Vinogradska, koji rade sve tipove zahvata. U Rijeci, Splitu i Osijeku se može zbrinuti ishemijski moždani udar, ali krvareći se radi isključivo u Zagrebu. Ima nas malo, četiri na Rebru i dvojica na Vinogradskoj, koji radimo sve tipove zahvata. U Rijeci smo proveli uspješnu edukaciju 2019. godine i educirali kolege koji mogu zbrinuti ishemijski moždani udar", kaže Ivan i pojašnjava da postoji jako kratak vremenski interval unutar kojeg se zahvat može napraviti nakon što se žila začepi. Za žitelje Istarske županije je stoga jako bitno da to imaju u Rijeci. Bilo bi sjajno kad bi se svi tipovi zahvata radili i u Rijeci, Osijeku i Splitu. Za to, međutim, još uvijek ne postoje uvjeti. Puli, s druge strane, te usluge nisu nužne.

"Ako uzmemo broj stanovnika Istarske i Primorsko-goranske županije, oko pola milijuna, dovoljan je jedan centar. Možemo dodati da se u Rijeci neki od slučajeva mogu zbrinuti otvorenim zahvatima, ali već 20 godina postoje istraživanja koja pokazuju da je metoda koju mi radimo superiornija. Ono što nas zanima je funkcionalni oporavak pacijenta. U kakvom će stanju biti tri mjeseca nakon moždanog udara, hoće li biti samostalan, hodati uz pomoć hodalice, biti zakovan za krevet, ili će umrijeti. Kad se usporede dvije metode dolazi se do znanstvenih dokaza da je endovaskularno liječenje kod puknute aneurizme efikasnije, odnosno ima bolji učinak po pacijenta. Potom je, 2015. godine, dokazano da je mehaničko vađenje ugruška iz mozga superiorno lijekovima", kaže Jovanović, koji u Zagrebu, s kraćim prekidima, živi od 2003. godine, kad je upisao fakultet. 

Ono što nas zanima je funkcionalni oporavak pacijenta. U kakvom će stanju biti tri mjeseca nakon moždanog udara, hoće li biti samostalan, hodati uz pomoć hodalice, biti zakovan za krevet, ili će umrijeti

"Pokojni otac je bio radiolog i cijeli život je, kao i nono, radio u Poreču, vrlo intimno i intenzivno vezan uz lokalnu zajednicu. Ja sam specijalizaciju počeo u Puli, a onaj obavezni dio završio u Zagrebu. Uz suglasnost pulske bolnice tamo sam prešao 2016. Educirao sam se u brojnim centrima u Europi, a najviše sam se zadržao u Milanu, koji mi je blizak zbog kulture i jezika. Oduvijek sam volio Italiju. Tamo sam proveo jako lijepe mjesece uz čovjeka koji je krajem osamdesetih izmišljao zavojnicu, odnosno materijal kojim se prvi put dolazilo do žila mozga, kad se u Los Angelesu krajem osamdesetih počelo liječiti aneurizme na ovaj način", kaže Ivan. 

Razgovor s njim je, moramo se pohvaliti, teška ekskluziva. Sazajemo da su brojni novinari imali tu želju, ali Ivan jednostavno nije osoba za svjetla javnosti. To je ujedno i pojašnjenje za uvodnu rečenicu ovog teksta...

"Nemam Facebook, nemam LinkedIn, nemam apsolutno niti jednu društvenu mrežu osim WhatsAppa, koji koristim prvenstveno zbog posla. Općenito se ne volim eksponirati jer je posao koji radim spašavanje ljudskih života, i to onih najugroženijih. Tim pacijentima nije bitno koliko sam ja po medijima i kakav sam, nego da sam u tom poslu dobar. Za Istarski sam pristao razgovarati zbog lokalnog karaktera portala i generalno moje privrženosti Istri, regiji u kojoj sam rođen i odrastao, u koju se moj nono doselio šezdesetih i za koju sam jako vezan", iskreno će Ivan, koji u Zagrebu živi u obitelji s troje djece. 

Općenito se ne volim eksponirati jer je posao koji radim spašavanje ljudskih života, i to onih najugroženijih. Tim pacijentima nije bitno koliko sam ja po medijima i kakav sam, nego da sam u tom poslu dobar

Našli smo se u beach baru Tequila na porečkom Picalu. Sjedimo kolegica i ja i ne znamo kako Ivan izgleda. Dolazi mladić u zelenoj majici i šarenim patikama. Kažem ja, s intuicijom na razini amebe, da to sigurno nije on. Kolegica kaže da sigurno jest. 

Ivan ističe da mu je odijevanje uvijek neformalno. U sličnom izdanju zna doći i na zahvat. Pacijentima, naravno, to kako doktor izgleda je najmanje važna stvar na svijetu. 

"Posao je jako lijep jer spašavamo živote. Studije pokazuju da mi, u našem području, moramo liječiti dva pacijenta da bi jedan bio funkcionalno neovisan. Nikad u povijesti medicine nije bilo metode koja je usporediva s time", ističe Ivan. 

Netko će reći da je to pretjerivanje, možda i patetika, ali njegova ljubav prema Poreču jasno se može osjetiti, gotovo pa opipati. Dok sjedimo i privodimo razgovor kraju, s dozom sjete kaže da mu je to zadnji dan godišnjeg i vraća se u Zagreb. 

"U Poreč dolazim koliko mogu. Nažalost, otac je preminuo prije skoro tri godine od teške bolesti. Zbog njega i nonića sam i ušao u medicinu. Još od vrtića sam znao da ću biti liječnik, iako baš nisam očekivao da ću raditi ovo što radim sada. Tu su mi sestra i brat, nećakinja i mama, nećaci po ženi. Mi dolazimo u Poreč kad god možemo, svi godišnji su nam vezani za dolazak ovamo. Stalno sam u kontaktu s Porečanima, privatno i poslovno", kaže Jovanović, koji surađuje i s Općom bolniom Pula, a u Poreču je nastavio rad očeve radiološke ambulante. 

"Nisam htio izbrisati sve što je on 30 godina radio i stvarao", kaže.

Na samom kraju pitamo ga kakvi su mu planovi. Hoće li se vratiti u Poreč?

"Već dugo vremena živimo na dvije lokacije. Posao je u Zagrebu, srce u Poreču, gdje je uvijek bilo i uvijek će biti. Profesionalno su planovi vezani za Zagreb jer se trenutno ovaj posao jedino tamo može raditi. Uz obitelj i prijatelje, meni je posao jako bitan. To je ono što me determinira. Neću reći da poistovjećujem svoj život s karijerom, ali je ona jako bitan dio mog života."