Svestrana Vodnjanka i gradska vijećnica spasila špaletu i izmislila čips kojeg nema nigdje. Kad ne reže pršut, trenira mlade odbojkašice i dizajnira interijere

Jedna od rijetkih žena u mesnom biznisu, finalistica natječaja poslovne mreže Women in Adria za najbolju hrvatsku poduzetnicu, političarka, sportašica, trenerica, dizajnerica interijera, model. Na prvu loptu pomislili biste da je riječ o sedam osoba o kojima pripremamo seriju razgovora, međutim, krivo. Sve to i malo više od toga vezano je uz svestranu i poduzetnu Mikelu Buršić Lisjak, Vodnjanku koja već pet godina vodi uspješan obiteljski biznis, stanciju i pršutarnu Buršić u Vodnjanu, o kojoj se pronio glas i izvan Istre i Hrvatske, među turistima koji obožavaju domaće, nepatvorene proizvode.  

Završila je Ekonomsku školu, radila je u zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Puli, no nakon što je suprug Robert počeo igrati nogomet za Rijeku, privremeno se preselila u taj grad, gdje su živjeli dvije i pol godine. Tamo je u privatnoj školi Callegari završila dizajn interijera. No, tu Mikelino školovanje ne prestaje. Nakon što je preuzela posao od oca Milana, morala se obučiti i za kuharicu...Prije šest godina vodila je novoutemeljenu podružnicu Bandićeve stranke u Puli, a danas vodi vodnjanski ogranak Istarske stranke umirovljenika, vijećnica je i potpredsjednica Gradskog vijeća Vodnjana s liste koalicije IDS-a i ISU-a.

No, glavna su joj preokupacije stancija i pršutarna, ozbiljan je to posao koji zahtijeva pruno truda i vremena. Pitamo je kako se snašla u tom još uvijek ‘muškom’ poslu.

“Na početku je bilo teško, ušla sam nenadano u to. Tata je, nažalost, imao zdravstvenih problema i to se praktički dogodilo preko noći. Jedan dan je bilo sve super, drugo jutro se probudiš i gledaš odakle ćeš krenuti, s kojim papirima, znaš da je bila zima, dolazi sirovina, moraš posoliti pršute, sprema se špaleta, sprema se sezona. Iako sam od prvog dana bila u organizaciji manifestacije Vodnjanska špaleta, koju sam i vodila, ipak je za neke važne stvari bila potrebna tatina potvrda: to se može, to ćemo tako ili daj mi savjet. Sad je tu bilo pitanje samo mene i supruga hoćemo li se u to upustiti: ono što smo odlučili, to smo i napravili. I tako je krenulo: napustila sam posao na sudu i otišla sa suprgom u Rijeku, gdje smo živjeli dvije i pol godine.

- Spasili ste špaletu od zaborava?

- Uspjeli smo to napraviti, s time da je prve godine bilo 50-60 gostiju, a ove nas je godine vrijeme poslužilo za Uskrs, manifestaciju je posjetilo više od 3.000 ljudi.

- Koliko je špaleta popularna, koliko se prepoznaje među ljudima, pogotovo turistima?

- Moram priznati da i ove dane, kad radimo turistički sezonu, jer konoba radi svaki dan, čak i turisti pitaju mogu li dobiti špaletu. Kad kažemo da je nemamo u ovo doba godine, malo se iznenade, ali onda im bude drago jer shvaćaju da to nije industrijski proizvod i da smo kod njega uspjeli zadržati ono što smo htjeli na početku, a to je da je ne možeš dobiti u bilo koje doba godine, tako da ih možda privučemo da dođu u predsezoni i probaju. Shvaćaju da je to stvarno nešto izbiljno, da se špaleta jede samo u određenom razdoblju godine jer se tako nekad jelo, da je to naš običaj i vide da je stvarno puno truda uloženo.

- Čips od pancete je vaš izum, toga nema nigdje?

- Tako je. Bilo je to doba korone kad smo bili zatvoreni, bilo je manje posla, možda financijski teži je dio ta korona, ali pošto mi živimo u Vodnjanu i nismo je toliko osjetili jer smo bili stalno vani, u prirodi. I moje sestre žive na stanciji, više smo vremena provodili zajedno i tako je, dok smo obavljali neke građevinske radove, nastao čips. Budući da ja nikad nemam vremena za jesti , a ne volim jesti na brzinu s nogu nešto nekvalitetno, tako je nastala ideja o čipsu. Narezali smo pancetu, rekla sam šta ne bimo od pancete napravili neki čips. Oni su me pogledali, kako misliš, ja govorim more se napraviti, ima i masnoću i protein. Onda smo pomalo krenuli: jednu turu dehidriraj, pa vidi pa gledaj, treba li se staviti na ulje ili ne, kad ga treba uopće raditi jer ako je vlaga, onda nije dobro dehidrirati pancetu jer upije vodu i nije hrskava.

Ima tu niz faktora. Panceta inače prilikom sušenja ima 40-50 posto kala, za čips se uzima potkraj sušenja, ne smije biti prefriška jer čips onda nije dobar. U random procesu panceta još izgubi 15 do 20 posto, tako da na koncu ostane bez 65 do 70 posto početne kilaže. Zato je i takva cijena, teško ju je proizvesti jer su veliki gubici, to si eventualno mi mali proizvođači možemo priuštiti jer možeš staviti količinu na tržište koju sam odrediš, proizvod nije svugdje dostupan u velikim količinama.

- Neki pulski mesari su izmislili čokoladu s pancetom. Razmišljate li u tom smjeru?

- Ne. Probali smo ove godine sladoled s pršutom u suradnji sa slastičarnicom Leone i Eko muzejom u Vodnjanu, koji promovira autohtone proizvode. Ove su godine probali napraviti sladoled od pršuta. Talijani bi vjerojatno već izmislili takav sladoled kad bi se moglo. Dobar je, ali sladoled je sladoled. Ne možemo baš svaku namirnicu u sve stavljati: pršut ima tu slanoću i teksturu. Možda da se još doradi, tko zna, možda ćemo isprobavati zimi kad u slastičarnici budu imali više vremena, da to bude više gušt sladoleda jer on mora biti hladan, a čim ti staviš pršut unutra...To je bio eksperiment, iako su ga ljudi probali i na Danima sladoleda u Vodnjanu. Bilo je fino onima koji vole slano, ali mora se još malo doraditi.

- Vaša majka je nekad imala mini farmu od 30 svinja, držite li još svinje ili koristite meso slavonskih?

- Imamo malu vijetnamsku svinju, ali nije za uzgoj (smijeh). Da, koristimo meso slavonske svinje, na mjestu konobe nekad smo imali 30-40 svinja. Mama je to držala, nekad su žene bile doma, zidali smo i kuću, tata je radio nekad u Merkantu, kasnije privatno. Međutim, kad je Vodnjan dobio status grada, zabranjeno je držanje životinja, izgrađene su kuće za odmor.

Prvo smo otvorili degustacijsku salu i krenuli nuditi samo degustacije, a u zadnjih par godina imamo i konobu u kojoj nudimo sve lokalno.

- Bavite se i sportom, vodite mlade sportašice u Odbojkaškom klubu Vodnjan. Kako je ta priča krenula?

- Ja sam inače igrala odbojku i puno sam godina bila u tom sportu, moje kćeri su također u tome i obje su zagrizle. Nema puno trenera, mala smo zajednica. Klubu je bila potrebna pomoć a ja sam, još dok sam trenirala, završila trenersku školu. Pitali su me bi li im pomogla, kćeri su tu, stalno si s tom djecom. Svi znaju da volim djecu, ona su kod mene broj jedan. Prihvatila sam poziv, pomažem treneru. Više sam zadužena za razgovor s curama jer imamo različite dobne skupine, nove generacije s kojima nekad treba puno više razgovora, gdje se cure otvore, možda više sa mnom nego s roditeljima. Taj dio smo uspjeli dobro posložiti, što je ove godine vidljivo i u rezultatu.

Naše odbojkašice natjecale su se na tri tri državna prvenstva, u kategoriji mlađih kadetkinja bile su druge, a prve na školskom državnom prvenstvu.

- Vijećnica ste i potpredsjednica Gradskog vijeća Vodnjana s liste IDS-ISU, a 2019. ste bili predsjednica ogranka Bandićeve stranke u Puli, što su Vam neki zamjerili s  obzirom na afere koje su se vukle iza bivšeg zagrebačkog gradonačelnika.

- Dugi niz godina su me pitali bih li nešto preuzela, iako nisam tipičan političar, ne volim se svađati, volim aktivno djelovati, bez puno obećanja. Znači, znamo što se može, a što ne može, čega su ljudi svjesni.

U Zagrebu se vidjelo što se radi: kad sam krenula, tražila sam direktno razgovor s Bandićem, nisam ušla u politiku jer mi nešto treba, nego zato da pomognemo Istri. Strvarno je puno Istrijana u Zagrebu i uvijek nešto što se radi dolazi iz Zagreba. Spoj Zagreba i Istre je bilo nešto što bi bilo sasvim normalno: u politici je trebalo izgledali baš tako, kao nekakvna kontra. Desilo se to, nažalost, što se desilo i stranka je pomalo nestala. Bandić je stvarno bio zagrižen za rad, u afere ne ulazim, a ono što je rekao, to se najčešće napravilo.

Nisam tip koji bi nešto moljakao, stajala sam iza svega što sam rekla i napravila.

Preuzela sam vodnjansku podružnicu Istarske stranke umirovljenika. To je krug ljudi koji rade, koji nemaju  nikakave skandale, a žele osigurati umirovljenicima nešto normalno, nešto što si može priuštiti svaki grad za svoje umirovljenike. U razgovoru s predsjednikom stranke Pliškom rekla sam da mogu preuzeti Vodnjan. Gledat ću ponuditi umirovljenicima i budućim umirovljenicima ono što im nedostaje, a fali im malo druženja koje nemaju, a oni žive za to. Treba im mjesto gdje se mogu družiti, da ne moraju plaćati članarine i eventualno neki izlet koji bi im se organizirao s obzirom da uvijek sami plaćaju.

- Fali li Vodnjanu dom umirovljenika?

Treba. Vjerujem da bi se dom umirovljneika u Vodnjanu napunio, ali znamo svi situaciju. No, smatram da moraju dobro razmisliti svi gradonačelnici i načelnici i savjetovati se s ljudima iz struke: najlakše je reći gradit ćemo, alii mamo puno starih zgrada koje bi trebalo obnoviti, koje su možda u vlasništvu Grada, možda nešto treba otkupiti. Znači, prije nego što se kreće u gradnju, potreban je dogovor, što bi bilo korisno za sve nas.

- Kako ocjenjujete stanje poduzetništva u Vodnjanu: treba li inkubator, koliko mladih uopće otvara firme?

- Mladi teško kreću u poduzetništvo jer, prvo, nemaju koga pitati. Kad krećeš u poduzetničke vode imaš jako puno prepreka i jako je puno pitanja. Strah te zakona, zoveš razne brojeve, svi te negdje šalju i govore zovi tamo, tako da učiš u koracima sam ili uz pomoć nekog tko je već otvorio firmu. Mladi to sve teže prihvaćaju, uz sva davanja, troškove i sve ostalo. Tako nije samo u Vodnjanu, to je i drugdje postao problem. Poduzetništvo nije lako, ljudi misle da kad krenu sami, da će si sami odrediti radno vrijeme, raditi koliko žele, ali tek tada radiš još više nego što si radio prije i kad si toga svjestan, onda nije teško biti poduzetnik. Kad to nisi, onda je malo problem. Ti razmišljaš o tome da tvoji radnici trebaju dobiti plaću, da prehraniš svoju obitelj, da si fer i korektan, tako da to nije baš jednostavno, ali ako imaš ideja i volje, sve je moguće.

- Bili ste i model na nedavnoj reviji pulske dizajnerice Anje Stehlik.

- Bila sam manekenka, par revija smo već odradile, ove godine u parovima pa smo bili ja i suprug, međutim, ne bavim se modelingom niti sam stručno nosila revije, ali za gušt ili za poznanike odradimo taj dio. I kao trudnica bila sam model na reviji vodnjanske dizajnerice Antonele Gregorović, u šestom mjesecu trudnoće. I kćeri sam upisala u školu manekenstva baš zbog hodanja: kad djevojčice rastu, teško im je stalno govoriti da se isprave, ali tu se nauče lijepo hodati.

- Šivanje odjeće, kreiranje?

- Zasad ne, na dosta sam strana, ali nikad se ne zna.