Legende Pod lipom još ne posustaju: ‘Volin kad reču – Neki starčić me je dobija! Ma se nasmijen'

Ono što je Arena za Pulu, to je boćalište Pod lipom za Pazin. Na stranu pretjerivanje, ali ove četiri staze kraj dvorane više su od sportskog terena. To je srce grada, mjesto susreta generacija koje postojano čuva jednadžbu: Pazin jednako boćanje.

A jedni od onih koji taj sinonim drže na životu su Toni Cinkopan, Edo Belac i Mirko Brajković. Umirovljenici gotovo svaku večer tu pod lipom hite partidu. Boće su im u srcu, a balin u glavi. To im je kao dobar dan – dio folklora.

Na tribini – dežurni kibici. Komentiraju svaki potez, čisto da bude zanimljivije. Na terenu – naši junaci, s kojima ćakulamo u povodu predstojećeg jakog međunarodnog turnira Velika nagrada Pazina.

„Nekad je tu bilo sve puno, i đogadori, i publike. Do pol noći smo igrali. Anke dvaput na dan smo znali doj ku je ki moga pobeć z dela, ha-ha... Urar Paladin, Belić, Jedrejčić, Ćiro, Lencović, prijatelji... Vajk se igralo za pijaču ili večeru. Pokojni Tino Matošević – Doktor zna me je u subotu pobrati na turnir u Trst, a u nedilju bi se tornali... A joh, to su bila vremena!“, započinje Belac.

Ili to, ili oštarija

Prije više od trideset godina, doduše, ovdje su imali dva prvoligaša – Pazinku i Puris. Danas je drukčije. Pazin je pao u drugu ligu.

Godinama nema novih klasnih igrača - primijetit će Belac – poput Valtera Ivančića, Alena Guština, Zdenka Androšića, Donata Belušića, Nenada Matoševića, Roberta Jurmana...

Općenito, boće danas igra manje ljudi. Puno starijih je umrlo, a mladih je premalo.

„Ma ne damo se, ne. Skupi nas se desetak na đogu, u hladu. Nimaš kamo – ili to, ili oštarija“, dodaje Belac, koji u pazinskom boćanju broji pola stoljeća staža i titulu prvaka Jugoslavije.

Toliko je legendarni barba Toni Cinkopan igrao u Francuskoj, gdje je živio prije povratka u Pazin.

„Ja ne falin nanke jenu večer. Čera san košta, za partidu, dvi zadnje boće na drugoj rigi. Neka se misle!“, kaže ovaj živopisni 85-godišnjak, koji se može pohvaliti trostrukom titulom prvaka Francuske u četvorkama i brojnim osvojenim jakim turnirima. On definitivno zaslužuje posebnu priču.

A jednu takvu već je ispisao u tandemu s Mirkom Brajkovićem – prije nekoliko godina, upravo na Velikoj nagradi Pazina, turniru na koji dolaze brojni asovi, svjetski i europski prvaci.

Autsajderi do polufinala

Kao autsajderi na papiru – jedan umirovljeni boćar i jedan iz druge županijske lige – porušili su brojne favorite, ušli u polufinale i na kraju osvojili četvrto mjesto među više od 80 parova. Pravi dokaz ostalima da se ne treba ustručavati prijaviti na ovo super-natjecanje.

„Ne bi nas bi dobi nijedan: Mirko je sve pogodi, a ja san sve stavi na balin. Marčelju smo vodili 10:0, poludija je. Buterina smo očistili na dva punta. Načinovića su pitali od kega je zgubija – je reka: Neki starčić me je dobija, sve je stavija na balin... Ma san se smija“, prisjeća se barba Toni.

I za Brajkovića to je bilo nezaboravno iskustvo.

„Sve ča je hodilo napred, bili smo jači. Nosila nas je domaća publika, pljeskala na svaki dobar potez. Baš poseban osjećaj“, rado vraća film ovaj strastveni boćar.

Boće, kaže, ponajprije igra zbog kondicije, rekreacije.

„To te jednostavno vuče. Ne moreš samo doj na đog i sad ćeš ti nekega dobiti. A drugo – velik mi je gušt igrat protiv jakih. Znan da ću zgubit, ali gren jer pravi igrači izvuku sve najbolje iz tebe. Ku igraš protiv debulih, hitaš jušto da hitaš“, kroz smijeh će Brajković.

'Velika nagrada' - najjači turnir

Po njemu, Velika nagrada Pazina najjači je turnir na ovom području.

„Sve štima – od organizacije i atmosfere, do trenutno najjačih igrača. Turnir je jedinstvena prilika da neki iz slabije lige zaigra protiv svjetskog prvaka, a to se more u rijetko ken sportu. Čisto da vidiš kadi si kao đogador...“, dodaje Brajković uz odobravanje dvoje kolega.

I Toni, naravno, ima savjet za kraj:

„Ako ćeš biti dobar igrač, treba puno igrati. Kvarnar let san trenira svaku večer pokle dela. I onda u subotu i nedilju dojdeš na partidu, digneš ruku i pogodiš... Jer imaš trening, kondiciju, sve. I treba igrati vajk kontra najjačih, se kapi...“

On će 2. i 3. kolovoza na Veliku nagradu u paru s Robertom Jurmanom, Brajković pak sa suigračem iz Brajkopa, a Belac će - tu je jednako dobar - sve pažljivo promatrati s tribina.

Navijati i znalački komentirati, naravno...