Pola stoljeća nije mala stvar. Puno je to čak i u rastu jednog stabla, poput ladonja na Giardinima, a kamoli u radu jednog čovjeka. I to pozadinca, u sjeni, mimo svjetala pozornice i ovacija publike. Miodrag Flego jedan je od takvih samozatajnih ljudi koji brinu da na velikom platnu štima, točnije da film dobro zvuči. Doslovno. Ovaj dugogodišnji ton majstor, danas koordinator tehnike Pulskog filmskog festivala dobitnik je ovogodišnje nagrade „Marijan Rotar“, a ona se dodjeljuje pojedincima koji su svojim djelima i idejama spojili Pulu i film. On ne samo da je to učinio, nego je, možemo to slobodno reći, dijete filmskog festivala u Areni, gdje je proveo radni vijek. Tu je upoznao i suprugu Doris, koja ga svesrdno podržava u njegovom katkad nezahvalnom radu. Jer ostaje se katkad na poslu čitav dan, pa i do četiri ujutro: dok god zabava traje, tu je i majstor od tona. 

Počeo je 1975. kao 16-godišnjak, pomažući ocu Mladenu, kojemu je i posvetio nagradu: razvlačio je kablove, postavljao zvučnike, antene za simultano prevođenje. Čim je postao punoljetan, zaposlio se na festival kao ton majstor. Radio je neprekidno na tom poslu sve do 1989. Nakon pauze koja je trajala do 1993. ili 1994. vratio se na festival, ovoga puta kao koordinator tehnike, što radi i danas, u mirovini, u koju je otišao s 1. siječnjem ove godine. Paralelno na pola radnog vremena ‘sređuje’ ton i u pulskom kazalištu. Taj će posao, priznaje, raditi sve dok se osjeća dobro.

Pedeset ljudi radilo je sve 

- Koliko Vam nagrada znači s obzirom da su u prvom planu uvijek filmovi, glumci, redatelji, a Vi, čovjek iz pozadine, sad ste izašli na danje svjetlo, točnije pod reflektore? Kako ste se osjećali primajući nagradu?

- Ostao sam iznenađen jer nisam uopće očekivao da ću dobiti takvu nagradu, ona je značajna za mene jer netko vrednuje ono što radim, ali sam je doživio i kao priznanje cijelom timu. Ja sam samo dio kotačića i svi ti ljudi su dio kotača koji se zove Pula film festival.

Bio sam uzbuđen, kad sam trebao preuzeti nagradu, zahvaliti se i onda još otvoriti festival. Nikad nisam nastupao, nisam držao govore ni ispred 10, 50, a kamoli nekoliko tisuća ljudi.

- Osjećali ste se kao glumac?

- Ne znam, ali bio sam jako uzbuđen. Dotad je bilo sve u redu i onda kad je trebalo nešto reći, kao da se nešto pošemerilo, ali svi su rekli da im je to bilo simpatično. Ja sam u tom momentu rekao bože, samo da što prije završi.

- Koliko ljudi uopće zna da se time bavite, izuzev bliskog kruga Puležana?

- Znaju ljudi da se time bavim već godinama, ali kad sam sretao ljude moje generacije, prisjetili su se da su i oni nešto radili u Areni, pa i njihovi roditelji. Tu je bilo puno ljudi, nažalost, neki nisu među nama, kao i moj otac. Bio je tu i pokojni Romano, puno ljudi koji su nešto radili i doprinijeli festivalu, njegovom napretku.

- Ne samo što se tiče tona?

- Svega. U tom timu je sigurno bilo 50-ak ljudi koji su radili sve. Prvo moraš postaviti pozornicu pa onda sagraditi ekran, napeti platno, a da bi sve to napravio moraju biti neki uvjeti. Sadašnji uvjeti ne bi bili dobri jer je vjetar pa ne možeš dizati platno. I ove godine smo imali velikih problema jer smo imali  premalo vremena da bismo sve napravili. Znači, sve isplaniraš, ali na vrijeme ne možeš utjecati.

- Niste, međutim, uvijek bili ton majstor. Počeli ste u brodogradilištu Uljanik, a posao ton majstora zavoljeli ste uz oca.

- Prvih 20 godina radio sam u Uljaniku, ali sam svejedno sve to vrijeme radio na festivalu. Uzimao bih godišnji da bih mogao raditi na festivalu. Otac se od 1957. ili 1958. time bavio, a onda je od 1963. krenuo raditi u Areni.

- Što Vas je privuklo tom poslu? Što je u tome uzbudljivo?

- Svi ti gumbići, uvijek ponavljam…Kad si dijete, onda te nešto zanima, a zanima te kako to funkcionira. Kad vidiš kako tvoj otac digne nešto gore, onda onaj tamo govori, tebi je to interesantno. Aha, znači staviš ovako pa onaj na ekranu ima viši glas, pa staviš onako, ima niži glas. Te su me stvari počele zanimati. Bio je tu i magnetofon koji je on puštao ili snimao na njega i rekao - probaj i ti.

To su bili spektakli

- Koliko je to zahtjevan posao? Je li se nekad dogodilo da se nešto zezne pa film ostane bez tona?

- Desi se, naravno. Dogodi se, što bi rekao Rajko Grlić, zbog ljudske pogreške, ali zbog tehničke pogreške se nikad nije desilo izuzev lani  za projekcije upravo Grlićevog filma, koji je otvarao festival, kad se počela paliti rasvjeta zbog greške uređaja. Ali to je trajalo tri-četiri puta po minute, dvije.

- Serem vam se u ton film, čuvena je rečenica koju izgovara Jelisaveta Sablić u ulozi Kristine u filmu "Maratonci trče počasni krug", prikazanom u Areni 1982. Ton je donio revoluciju u filmu, ali ne i sreću Kristini.

- Nijemi filmovi imaju svoju draž, a ovaj drugi dio u našem modernom dobu, kad naše uho želi dobiti maksimum od zvuka, i sad smo svi navikli da postoji neki surround, subovi, neki efekt koji će nas malo protresti. Toga svega ima u Areni, ali nekako se desilo ove godine, ne znam zašto, da su dosta, vjerojatno zbog novca, ti efekti izostali. Znači, filmovi koji su dobri i solidno napravljeni, ali opet, nema tog šuga kao što recimo imaju strani filmovi. Mi još uvijek patimo od nerazumljivosti kod govora, a to ne može tehnika ispraviti, nego samo u postprodukciji filma, odnosno montaži. Zna se dogoditi da se dijalog na domaćem filmu ne razumije, što ne može riješiti ton majstor. To se dogodilo na ovogodišnjem festivalu u nekoliko filmova, pa onda vidiš da je to greška, to znaju i redatelj i producent, ali je film već gotov, nema pomoći.

- Nekad se radilo u staroj kabini koja je uoči festivala otišla u ropotarnicu. Što donosi nova, digitalna?

- Ova nova je predviđena da sve ima u sebi, što stara nije imala, pa si morao razvlačiti kojekakve kablove. Nova ima sve, samo dođeš i prištekaš se, ne trebaš više vući kablove. Predviđena je za novi projektor koji je sad gore, koji je zaštićen, ali trenutačno ipak ne u tolikoj mjeri kao što bi trebao biti. Prije neki dan kad je padala kiša mi smo molili boga da ne krene vjetrić, jer bismo morali zaustaviti projekciju. Nekad su postojale kabinice sa strane za simultani prijevod, to je otišlo u povijest tamo negdje 80-ih. Prevodilo se uživo s  ruskog, engleskog i francuskog. Bile su gospođe sa slušalicama, mikrofonom i scenarijem ispred sebe, pratile bi film i onda bi tekst govorile u slušalicu, a sranac koji bi bio gost festivala bi  uzeo taj uređaj, stavio slušalice i pratio na svom jeziku film, nije bilo titlovanja. Danas postoji titl, ali samo na engleskom.

- Jeste li usput pogledali neki film, koje trenutke pamtite, jeste li gledali “Maratonce”, kako pamtite tu legendarnu večer?

- Bilo je ugodno jer se smiješ, film je fantastičan, komičan, bili su “Maratonci “ pa “Balkanski špijun”, filmovi tog tipa. Sjećam se “Bitke na Sutjesci”, ali i “Bitke na Neretvi” koju je radio Veljko Bulajić, to su bili spektakli. Puno glumaca i filmskih ljudi su se motali na partijima u hotelu Riviera, pa si i tamo stavio neki mikrofon da netko može održati pozdravni govor. Pa su bile slike filmova na koje su glumci ispisivali autogram.

- Ima li toga danas?

 - Nema glamura tog tipa, ali danas  je puno pristupačnije. I onda je bilo donekle pristupačno, ali ipak na distanci.

- Što bi po Vama trebalo napraviti da se vrati stara slava festivalu?

- To je umjetnički dio, ja sam više u tehničkom, ali u svakom slučaju treba razmišljati da se festival otvori na područje cijele regije, pa i šire. Teško je to postaviti jer postoji  već nekokliko festivala koji su tako koncipirani, poput onih u Veneciji i Sarajevu. Pulski festival je malo lutao u tome, sad smo tu gdje jesmo, ali mislim da će se početi razmišljati na ovaj način.

Publika u Areni, a nigdje filma

- Pamtite li neku anegdotu?

- Jednom sam bio postavio mikrofone na pozornici, jedan za voditelja, drugi za govornika. Publika je već bila unutra i moj je otac shvatio da jedan mikrofon ne radi. I onda sam prvi put otišao na scenu, što mi nije bio problem. Nije mi problem otići na scenu ispred puno ljudi i nešto popraviti, ali mi je problem govoriti.

- Je li neki film kasnio, stigao u zadnji čas?

- Film Michaela Moorea "Fahrenheit 9/11" trebao je imati premijeru u Areni, dok nismo doznali da film još nije stigao, još je bio u Zagrebu. Došao je negdje oko 18 sati, cijela Arena je bila rasprodana, to su bile jako stresne situacije. Ti ne znaš što si dobio, onda si ga morao odvrtiti u kinu, da se vidi je li to taj film, pripremiti sve. Sve smo stigli skoro na sekundu. Nakon prvog filma u prvoj pauzi uspjeli smo sve odraditi. Kad je krenulo, odahnuli smo.

- Postoji li neki film koji biste izdvojili, što Vas je dojmilo?

- Volim filmove koji su malo više art. Ove me se godine dojmio “Zečji nasip”, volim tu vrstu filmova, uz koje možeš razmišljati, uključiti se i vidjeti probleme koji nastaju oko tebe.

- Što je festival bez vatrometa?

- Festival bez vatrometa je nešto što nije lijepo. Meni je vatromet uvijek bio kruna rada. Radiš tjedan-dva, svi si napravio, krenula je priča, govorancija, sve je u redu, to netko otvara i kad krene vatromet ti znaš da je priča krenula. Vatromet je nedjeljiv od festivala.

- A ptice?

- Kad kažemo ptice, onda idemo u Kolodvorsku ulicu i gledamo što se tamo događa, a događa se puno stvari i ljudi se pitaju kad će te ptice nestati jer tamo je nemoguće živjeti s njima. OK su ptice, ali moje je mišljenje da smo počeli više razmišljati o životinjama nego o ljudima.