Foto Po ovoj fešti planiraju se ferije: 'Morala sam dovesti dečka u svoje mjesto, takvog slavlja kod njega nemaju'

Prijatelji stari, gdje ste – kaže pjesma. Prijatelji stari, tu ste – kažu Rašani. Barem te druge subote u srpnju, kada se okupe na boćarskom turniru „Aršijani vajka skupa“.

U ekipi – samo jedan aktivan boćar, jer boće su tek povod. Mnogi ih samo taj dan u godini drže u rukama.

Nekoga u ekipu spoji ulica (Titova, Lipa, Pišina), drugoga ideologija (Nesvrstani), a trećega kilogrami, da ne kažemo težina (Medvedi).

U fokusu je prijateljevanje i fešta, koju su opet pripremili entuzijasti Mario, Sandi, Zoki, Šime i društvo iz BK Raša, a ponosno otvorio i prvu boću bacio općinski načelnik Leo Knapić.

A cjelodnevna fešta je takva da se za nju ne moraju slati pozivnice, niti štampati plakati. Rašanima je taj dan crven u kalendaru. To je blagdan, više od turnira.

Po tome se štimaju ferije i traže slobodni dani. Samo se viša sila može ispriječiti da netko izostane. Ili si bolestan, ili te je žena – gadno si zeznuo - stavila u kaznu.

Tako je bilo i jučer. Okupilo se stotinjak sudionika svih generacija, onih koji potječu iz Raše, koji su se ovdje, je li, priženili ili imaju kakvu drugu poveznicu s najmlađim gradom u Istri.

Došao je i Dario Šimić iz Rijeke, i Aleks Basanić izdaleka. Nije izostao ni, premda teže pokretan, barba Martin Pereša, najstariji na okupljanju.

Ali nitko, ipak, nije stigao avionom kao Ljupko Barak. On pola stoljeća živi u Kanadi, nedaleko Toronta, a u rodnoj Raši, kadgod može, provede ljeto. Turnir ne propušta.

„U Kanadi imamo Istarski klub, gdje se zna okupiti 200–300 ljudi. Bude kao da si u Barbanu na placi: ne čuješ ni riječ engleskog, pešta se samo po domaće. Bude i janjci, i prasci, i harmonika, i briškula, i boće. Ali ovakvog turnira nema nigdje, ni u Kanadi, ni u Americi. Ne falin ku ne moran“, ponosno ističe Ljupko.

Gledamo ga na jogu, ide mu to koštivanje, bit će da vježba tamo preko bare.

Jednako je dobra, ako ne i bolja, Stella Šimić - jedina žena na natjecanju. Svaka joj je bila na bulinu, posramila je momke.

Već neko vrijeme živi u Koprivnici. Godišnji trenutačno provodi na otoku Ugljanu, ali dečka Kristijana nije morala puno nagovarati da za vikend potegnu do mjesta u kojem je odrasla.

„Morala sam mu pokazati kako je ovdje nama. Neka bude malo ljubomoran, jer tamo gore ovako nešto nemaju“, kroz smijeh nam je kazala Stella.

Ima još pripadnica ljepšeg spola. Slovenka Vojka iz Idrije s klupe bodri supruga Branka Sedeja, a društvo joj pravi prijateljica Ljubica.

„Ako Branko bude u finalu, bit ćemo ovdje cijeli dan bez problema. Znam da moj suprug svoje 'Aršijane' ne bi propustio ni za što. Druga subota u sedmom, to je nama izlet u Rašu“, kazala nam je Vojka.

Branko nije dogurao do završnice, ali jesu „Puntari od bulina“ i „Šefi“. Pobjednički pehar i slavu odnijeli su ovi prvi, u sastavu Edvin Zukić, Armin Alatić, Andrea Tenčić i Manuel Zukić. Srebro su osvojili Edo Domijanić, Aldo Griparić, Milan Baljak i Eler Diminić.

Mi smo pobjegli na vrijeme, već nakon ručka – fažola koji je također bio "made in Raša", a za medalju ga je pripremio Žile.

Rekli su nam, naime, da stiže Endi, maher s harmonikom, a to znači pjesma do zore. Povuklo bi nas, pobojali smo se.

Ne bi tko imao ovo napisati. A bila bi to šteta. Jer ovo su, ipak, dani koji se pamte…

Galerija (12)