'Negdje kao da su zapeli u srednjem vijeku, a u Istri ste tako srdačni. Istra je kao moj Željo - ljubav'

‘Sad kad su ukinuli gol u gostima, 1:1 ti je kao 0:0. Sve kreće ispočetka,’ uvjeren je u dobar rezultat Slobodan Maksimović dok sjedi u svojoj kući u Balama, s pivom u ruci i sarajevskim ćevapima na roštilju koji lagano dobivaju svoju smećkastu boju. Dok se pred palačom Bembo turisti i lokalno stanovništvo polako okupljaju na još jednu kulturnu večer kakvih baljansko ljeto nudi pregršt, mi na tabletu upravo ispratismo prijenos utakmice pretkola Konferencijske lige između Željezničara i Kopra (1:1). Domaćini su gubili gotovo cijeli susret te zgoditkom u dubokoj sudačkoj nadoknadi produljili realnije izglede u prolazak u naredni krug ovog europskog nadmetanja u uzvratnom susretu na sjevernoj istarskoj obali.

Željo, to je stvar filozofije

Slobodan Maksimović je poznati slovenski filmski i TV redatelj s adresom u Ljubljani, ali rođen u Sarajevu – svega tristotinjak metara od legendarnog Željinog stadiona Grbavice. Odrastao je uz Željezničar i ta ljubav prema bijelo-plavima nije izblijedjela ni nakon promjene zemlje, jezika, pa ni životnog ritma. I danas je, bez obzira na sve, ostao privržen sarajevskom klubu..

- Jesi li vidio ovu fantastičnu atmosferu. Cijeli stadion, svih 13 tisuća ljudi skače i pjeva bez prestanka. Nevažno koji je rezultat i položaj na tablici. Zato smo svi jako ponosni na Želju i na tu radničku, multikulturalnu povijest kluba. Nacionalizam se ondje nikad nije mogao razviti. Uvijek je bio sasječen u korijenu. Željo je jednostavno Željo. Ivica Osim je jednom bio rekao: 'Željo, to je stvar filozofije. To je način života.' I to je to.

No, toj istinskoj mladalačkoj nogometnoj ljubavi u posljednje vrijeme sve jače konkurira ljubav prema Istri, koja je s godinama postajala toliko jaka da se kupnja kuće ovdje u Balama, jednostavno nametnula. 

- To sigurno traje već dvadesetak godina. Prvi put smo otkrili Bale preko prijatelja koji su kampirali tamo. Nismo imali pojma gdje su, nikad prije nismo čuli za to mjesto. Naravno, uživali smo. Bilo nam je simpatično, egzotično. Onda se ta ljubav prema Istri još više rasplamsala kad sam na Motovun Film Festivalu dobio nagradu za film ‘Nika’. Polako sam potom otkrivao sve čari tih lijepih kamenih gradića, a prije svega – divnih ljudi. Ljudi neopterećenih mržnjom, podjelama, ljudi koji znaju cijeniti različitosti i shvaćaju da je u tome čar života. I otkrivajući Motovun, Hum, Buzet, Kotle… sva ta mala mjesta, ljubav je samo rasla, kaže Maksimović. pa nastavlja:

- Ono što me ovdje fascinira jest ta posebna atmosfera. Bojim se da su ljudi drugdje zapeli u nekom srednjem vijeku, postali zatvoreniji, plemenski nastrojeni. Istra je potpuna suprotnost tome. Ta otvorenost, srdačnost, neopterećenost lokalpatriotizmom – ali pritom ljubav prema vlastitoj okolini, prema ljudima oko sebe – to je ono što me oduševljava. Možda sve to idealiziram, ali ja želim živjeti u takvom snu. Rođen sam u Sarajevu, a tamo je ideja o naciji često bila ključna stvar – i sve je upropaštavala. Ja više ne želim to. Želim živjeti u sredini koja se bavi razvojem, u kojoj je važno očuvati gradić poput Bala, sačuvati taj istarski šarm, cijeniti svaku kamenu ploču. Ovdje ljudi žele da grad bude za život, a ne samo za turiste. To mi se sviđa.

Dosanjao kućicu blizu mora

Tada još nije slutio koliko duboko će se ta veza s Istrom ukorijeniti. Ono što je započelo kao znatiželja pretvorilo se u trajno pripadanje – prvo kroz ljude, zatim kroz krajolik, a na kraju i kroz potrebu za mirom koji samo takav prostor može pružiti. Naravno, korijen te čežnje možda je ipak stariji, usađen još u djetinjstvu provedenom daleko od mora.

- Kao dijete s kontinenta obožavam more. Bio bih presretan kada smo jednom godišnje imali priliku otići na more. Sve te šetnje, mirisi, priče... Sve je to stvaralo predivne uspomene. Vjerojatno ga zbog toga i danas volim – ono je za mene trenutak potpunog opuštanja. I tada sam počeo sanjati: jedini moj san bio je da imamo negdje kućicu blizu mora. Taj san počeo se ostvarivati u vrijeme korone. Imao sam sreću da sam tada radio na nekim projektima i uspjeli smo nešto uštedjeti. Tada su naše ambicije krenule: ‘Hajmo kupiti kuću, bilo gdje u Istri. Razmišljali smo o unutrašnjosti, a onda sam sebi priznao – ne želim dolaziti svaki vikend i kositi travu. Želim da kuća bude bliže moru. Prijatelji iz Dubioze Kolektiva su isto kupili nešto kod Šegotića pa smo i mi krenuli tim smjerom, dodaje Maksimović.

Na početku je taj san bio skroman - kupiti komadić zemlje, bilo što, a prerastao je u povratak na mjesto u kojem je krenula ljubav prema istarskom poluotoku.

- Iskreno, nismo ni razmišljali o Balama jer sam ih smatrao nedostižnima – prelijep gradić, poznat, uređen. A onda mi je jedan prijatelj iz Rovinja dao ključeve svoje kuće i rekao: 'Idi, budi tu par dana, koristi kao bazu.' Tako smo supruga i ja krenuli istraživati – od istočne do zapadne obale. I nekako... kuća je pronašla nas.

Druga nogometna ljubav

A u Balama je našao, kako kaže, i drugu nogometnu ljubav - Istru 1961.

- Kad sam došao, još je postojao NK Jedinstvo. Bio mi je to simpatičan, mali, lokalni klub, no ubrzo je ovdje kamp napravila Istra 1961. Klub iz Pule mi je super – rado odem na utakmicu jer sam baš nogometni fanatik. Zato mi i Istra 1961 paše – to je klub s dušom. Nema huligana, nema frustriranih ljudi, samo navijači koji vole svoj klub. To volim – iskrena ljubav, podrška, bez mržnje."

Što se tiče filmova – do sada ima tri dugometražna igrana filma, od čega su dva dječja. Prvi film 'Hvala za Sunderland'  je društvena drama, socijalna priča o radniku koji teško preživljava u tvornici i gleda kako se svijet oko njega mijenja. Drugi film 'Nika' je omladinski – o djevojčici koja vozi karting. Treći 'Kapa' je prvi slovenski božićni film i imao je odličnu distribuciju – u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, Poljskoj, Rusiji, Slovačkoj.

Posljednji upravo aktualni 'Praslovan', koje se prikazuje i u programu Pula Film Festivala, je biografski dokumentarni film o Zoranu Predinu, jednim od najznačajnijih slovenskih glazbenika i kantautora. 

- Ideja je došla spontano. Zoran i ja se poznajemo dugo ali nismo bili baš bliski, a onda me jednog dana nazvao i rekao: 'Svi već imaju svoje filmove – Kreslin, Lovšin – a ako će itko ikad snimiti film o meni to ćeš biti ti.' Napisao sam scenarij, ubacio neke svoje 'budalaštine' koje su mu se jako svidjele i krenuli smo u akciju. Snimali smo pet godina, bez velikog pritiska. Korona nas je usporila, napravili smo dugu pauzu. Obišli smo sve veće gradove bivše Jugoslavije, snimali ljude koji su ga znali iz raznih faza života. Dao sam sebe i svoje srce u to, poštujući njegovu poeziju i stvaralaštvo. S obzirom da sam bio toliko involviran u njegovo nastajanje ne mogu objektivno procijeniti što točno ljudi u njemu vole. Neka svatko ima svoju interpretaciju. 

Filmom o Predinu osvaja publiku

U proteklih nešto više od šest mjeseci film osvaja publiku u dvoranama gdje god dolazi duž bivše Jugoslavije. A tako je bilo i u nekoliko istarskih kina u kojima se dosad prikazivao.

- To je film o jednoj epohi – o umjetničkom vremenu bivše države. O prostoru koji je još uvijek kulturološki živ. Gdje god odemo, gdje god se sretnemo na bilo kojem kraju planete – prepoznajemo se. To je ono što nas povezuje i to treba njegovati, a ne graditi granice i prepreke. Sebi nikad neću dopustiti da to zaboravim. Kultura, jezik, kulinarika – to je ono što me veže za ovu regiju. Sve nas je iznenadilo kako je dobro primljen. Nakon premijere na Sarajevo Film Festivalu, publika je reagirala nevjerojatno emotivno. Ubrzo smo dobili i nagradu publike u Sloveniji – rekordna ocjena 4.9. Bili smo i u Crnoj Gori, u Podgorici, gdje smo također dobili nagradu publike. Posebno mi je ostala u sjećanju promocija u Novigradu. Bilo je ludo – projekcija filma, pa druženje, a uz to i Zoranov koncert. Okupila se neka predivna ekipa ljudi, dodaje slovenski režiser. 

Sad slijedi Pula Film Festival - Praslovan se prikazuje večeras u 19 sati te u ponedjeljak u 12 sati u Istarskom narodnom kazalištu, gdje će uz režisera biti prisutan i glavni lik filma Zoran Predin – pa u četvrtak projekcija na Brijunima.

- Najljepše što možeš doživjeti kao autor jest puna dvorana. Da ljudi dođu i gledaju. Nadam se da će doći dovoljno njih, iako je nedjelja, a filmova je jako puno, jer Pula ove godine ima stvarno mnogo fantastičnih filmova. No, imat će što vidjeti. Imat će što naučiti. Priču o čovjeku kao što je Zoran Predin – iz jedne bogate, autentične karijere. 

Nakon tri filma koja su mu se dosad prikazivala na PFF-u u zatvorenim kinima, vjerujemo kako će naredni doživjeti i projekciju pod zvjezdanim nebom u predivnom ambijentu pulskog amfiteatra.

- Mislim da je sada vrijeme i za Arenu, ha ha . Ma svako platno je dobro, svaka dvorana ima svoju publiku i to je najvažnije. Sve u svoje vrijeme, zaključuje Slobodan Maksimović.