Stari Aldo više ne hrče u Areni. Sad razbuđen pjeva 'Bella ciao – sloboda narodu'

Aldo je samo jednom bio na filmskom festivalu u Areni. Sasvim dovoljno, što se njega tiče.

Mirjana ga je onomad – taman je recesija počela udarati po neprijatelju – odvela na „Kino Lika“ i „Inception“. Dalibor Matanić i Leonardo DiCaprio. Hrvatska zabit i holivudski snovi. Kakva kombinacija za jednu večer!

Dvaput je dvaput, računao je naš junak, sav samouvjeren i kulturno osviješten, dok je ponosno, sa stavom znalca, stajao u repu pred amfiteatrom s kartama u desnici, a Mirjana virkala u špalir poznatih faca.

Požalio je već u pola prvog filma.

Ma, koji je profesor Baltazar – popišam mu se u epruvetu – izmislio ovo kino na otvorenom, pomislio je, neumorno tamaneći komarce. Zaboravio je ponijeti Autan ili barem lavandino ulje, nikako se nije mogao namjestiti na onoj kamenoj tribini bez naslona, a i akutni umor urotio se protiv njega…

„Da mi je sad ona fotelja iz kina u pazinskom Spomen domu“, još je stigao reći Mirjani, prije negoli je zalegao na kamen poput kakvog beskućnika. Živo mu se fućkalo za začuđene poglede pristojnog dijela publike.

„Nek' ti kušin bude stina“, odgovorio im je i zaspao k'o udarnik, a žena mu skoro umrla od sramote.

Upravo se te smiješne zgode prisjetio, eto, Aldo dok je prije neki dan s Mirjaninom rukom pod miškom otišao na otvorenje istog tog filmskog festivala u Puli. Kad je ženski zbor u monumentalnom koloseumu ponosno zagrmio „Bella, ciao“, tu partizansku koračnicu punu simbolike, činilo mu se baš kao da sanja.

Ne trebaju nikakvi dronovi u formaciji na nebu – ovdje je stvar jasna kao dan, uglavljena u Ustav RH, govorio je Aldo, opet sa stavom znalca, sebi u brk. Ne trebaju ni glazba, ni specijalni efekti iz Dubaija – dovoljni su dobošari, lijepi glasovi hrabrih žena, uživljena dirigentica i poneka podignuta pesnica u uzbuđenoj publici.

I ono, na kraju, glasno iz petnih žila, bez zadrške: „Smrt fašizmu - sloboda narodu!“

Prošli su ga trnci i ostavili komarci.

Sve mu je to izgledalo kao čin hrabrosti u zemlji gdje se povijest svaki dan prepravlja kao gumicom. Bilo mu je to poput malog, melodioznog otpora svakodnevnoj šutnji pred glasnom svjetinom.

Bilo mu je to kao – ako ćemo pošteno – poruka drito iz Arene. Podrška onima koje je zadesilo vrijeđanje čim su se usudili kritizirati Thompsonov miting na Hipodromu; napisati riječ protiv okupljanja pod ustaškim simbolima te pripadajućeg klicanja u stilu onih koji su činili užasne pokolje.

Tkogod da se usudio usprotiviti, nazvan je izrodom, izdajnikom, gotovo sotonistom. Sve baš onako u pravom kršćanskom duhu – pod križem od dronova, vrtio je Aldo.

Zato je brže-bolje podijelio video iz Arene na Fejsbuku. Pomalo smiješna, ali najmanja moguća gesta u vremenu u kojem se zdrav razum tretira kao diverzija.

Njegova Mirjana prva je stisnula lajk. Bilo mu je dvostruko drago. Dvaput je dvaput, računao je opet Aldo.

Bio je napokon u svom filmu. Kamen iz Arene više nije bio neudoban, a kino pod zvijezdama odjednom je imalo smisla.