Kako sam policajcima objasnio da je gradonačelnik zapravo njihov kolega. Ali ne onaj s filma

Neki dan me zvala policija. Srećom, samo na kavu. I to ne jedan, nego dva plavca. Opasno me krenulo.

Podne, trideset u hladu. Sjedimo na terasi, ćakulamo o svemu, kako to već ide s ćakulom. Najradije bih naručio pivo, ali strah me da mi ne tutnu test iz rukava. Zato konobarici radije zapjevam: „espresso, macchiato“, k'o u onom eurovizijskom hitu.

S policijom ti nikad nije skroz opušteno, koliko god normalno djelovali. Nikad ne znaš.  

Razgovaramo o vremenu, poslu, brzini na cestama... pa lagano skrenemo na lokalnu politiku. Labin ima novog gradonačelnika. Dobar je tip, svi se slažemo. Ali isto tako znamo: više ne smije biti previše dobar.

Tu suvereno preuzimam inicijativu. Ulazim u monolog.

Ne može gradonačelnik svima povlađivati kad mu je posao – održavati red. On je prvi komunalni redar. A red, kako to već biva, rijetki dočekuju raširenih ruku.

Uvijek će se netko osjetiti oštećen. Pogotovo oni koji su navikli sve raditi po svom ćejfu. Zidati gdje im se svidi, sijati otpad gdje im padne, zauzimati javno kao da je privatno.

Jednostavno rečeno, ako se gradonačelnik svima sviđa – nešto tu ne štima. Nisu gradonačelnici popovi, iako često znaju popovati, da ih svi hvale. Kao onog barbanskog svećenika, recimo.

S druge strane, ne smiju ni biti bahati. Ne mogu ostavljati dojam da su svu pamet svijeta popili niti s visoka gaziti čizmom, kad će za četiri godine opet stati pred istog onog kojeg su možda jučer kaznili jer je smeće pustio izvan baje.

To je nešto kao posao žonglera - balans na žici, ali nipošto ne cirkusantski. Više policijski. Čuvanje reda u civilu.

Sad već ozbiljno popujem.

A onda shvatimo, složimo se zabrinjavajuće lako policajci i ja: gradonačelnik je zapravo njihov kolega! Prvi policajac. Ali ne onaj s filma – ti uvijek dođu prekasno i slabo kuže stvari.

Mislim da me više – barem neko vrijeme – policajci neće zvati na kavu.