'Mali' festival iz Dubrovnika je 'veliku' Pulu učinio smiješnom

Pulski filmski festival će ove godine imati svoje 72. izdanje, a filmski festival Ponta Lopud peto. Čovjek bi rekao da se ta dva festivala ni u čemu ne mogu mjeriti. Da je Pula bolja od Lopuda po svim parametrima, kao što je Luka Modrić po svim parametrima bolji nogometaš od tamo nekog zadnjeg veznog iz Vratnika.

Ali u tjednima uoči festivala (Lopud je na rasporedu krajem lipnja, a Pula sredinom srpnja), situacija je sljedeća. Kad guglate Ponta Lopud izlazi niz vijesti o tome tko će sve od svjetskih zvijezda ove godine doći na otok pored Dubrovnika. Kad guglate Pulski filmski festival, ne izlazi ništa osim službene stranice i najave pulske turističke zajednice. I to za festival od lani! Sljedeća objava koja se nudi je ona Hrvatske enciklopedije.

Na Ponta Lopud ove godine dolazi Sean Baker, autor Anore i čovjek koji je prije par mjeseci dobio čak četiri Oscara, među kojima i one za najbolji film i najboljeg redatelja, postavši tako prvi homo sapiens kojem je tako nešto uspjelo. Ako to nije dovoljno, u Dubrovnik će i Daniel Minahan, televizijski redatelj koji je radio, pazite sad, na nizu kultnih serija (jer u današnje vrijeme serije su popularnije od filmova), kao što su Six Feet Under, Deadwood, True Blood, Newsroom i legendarni Game of Thrones. I ako ni to nije dovoljno, na Pontu Lopud doći će i Peter Spears, također dobitnik Oscara, i to kao producent filma Nomadland 2020. godine. 

Istovremeno, popis svjetskih imena koja dolaze na Pulu dugačak je kao ovaj odlomak.

O ovoj temi smo već pisali prije dvije godine, i doista ne bismo željeli biti dosadni. Ali frapantno je koliko se Pulski festival iz godine u godinu srozava zbog neinventivnosti, manjka hrabrosti i ozbiljne vizije. Ponta Lopud ga je na neki način učinio smiješnim! Pula je danas spektakl samo na papiru. Ona će za mnoge zauvijek ostati najbolji hrvatski filmski događaj, jednako kao što će za mnoge Golf dvojka zauvijek ostati najbolji automobil. Prava istina je drugačija. Pula je postala toliko dosadna da više nitko u Hrvatskoj ne primjećuje da se odvija. Za Pulu znamo mi iz Pule i ljudi iz filmske industrije. Sarajevo nas je prešlo odavno, sad je i Lopud, a u svojim naboljim danima i Motovun je bio koplje iznad.

Iako je smisao za spektakl bio njegova vrlina, Pulu nije spasio ni Filip Zoričić. U njegovoj eri zaživjeli su eventi u parkovima, na ulicama i trgovima, a u Areni smo prošlog ljeta imali najjaču koncertnu listu ikad. Međutim, u PFF nije dirao. 

Hoće li nešto učiniti Peđa Grbin, čovjek koji odaje dojam da ga spektakl zanima kao polufinale županijskoga kupa iz 1993.? Možda se iznenadimo. Bila bi šteta da Pula barem ne pokuša izboriti svoje mjesto na svjetskoj pozornici.

U suprotnom, za koju godinu će iz gugla izaći samo objava Enciklopedije.