Znate li gdje se nalazila ova pulska kavana? Mnogi su je proklinjali...

Puljanin Miro Načinović, dobri duh kupališta Stoja, u Facebook grupi Pula iz vremena Jugoslavije objavio je fotografiju i postavio krucijalno pitanje - gdje se ovo nalazi. Na crno-bijeloj fotografiji vidljiv je interijer prostrane, ostakljene kavane, s lijepim pogledom, kakve se ne viđaju često i ne svugdje. Potom su počeli pljuštati komentari u grupi, mnogi nisu, a tek su rijetki pogodili da se radi o nekad kultnoj Kavani na obali, smještenoj u prizemlju 'vojne' stambene zgrade na rivi, koja je tada nosila adresu Obala maršala Tita 14. U prizemlju prostrana i rado posjećena kavana, a iznad nje, u zgradi koju neki zovu ležeći neboder, 70-ak mahom mladih obitelji s u prosjeku dvoje djece. Ta su se djeca 80-ih znala često rošulati ispred kavane, na prednjem, otvorenom i neostakljenom dijelu, svojevrsnoj terasi prekrivenoj glatkim pločicama po kojima su rošule savršeno klizile, bez bojazni da ćete naletjeti na kamenčić koji bi vas oborio na tlo. Ta je terasa, kao i kavana, danas zatvorena i pretvorena u poslovne prostore u kojima se nalaze sladoledarnica i turistička agencija. 

I dok su se djeca rošulala i priljubljivala facu na staklo ne bi li vidjela tko sve pijucka u kavani, mora biti da je jako skupo, njihovim roditeljima ovo je lijepo mjesto zadavalo velike glavobolje. Naime, sve tamo negdje do početka 80-ih, a možda i nešto nakon ili prije toga, čitava je zgrada bila na jednom vodomjeru. Svakog mjeseca stigao bi račun koji se onda podijelio s brojem 70 ili 71. Roditelji su pričali da je i kavana na "našem vodomjeru" i proklinjali je barem jednom mjesečno kad bi stigao račun za vodu. "Pa otkud toliko", govorila je majka, a otac bi samo šutio i pušio.

"Sigurno im curi špina. Koliko samo mogu potrošiti!", nervirala se majka, dok se otac jedva nazirao u dimu cigarete. Dobro, mogla je špina curiti i nekome drugome od zaboravnih i nemarnih stanara, netko se mogao tuširati pola sata, nekome su stigli neprijavljeni gosti, možda je kavana imala svoj vodomjer, ali kavana je bila ta na koju je iskaljivan gnjev. Mi djeca, nezainteresirana za dosadne tričarije poput režijskih troškova, djetinjstvo ćemo pamtiti po katastrofalnim računima za vodu i po tome da je 'za sve kriva Kavana na obali'. A roditelji na Obali maršala Tita 14 su, osim o visokim računima, morali brinuti i o silnoj, malo je reći razuzdanoj dječurliji koja bi se razmilila dvorištem, stvarala darmar i uništavala parkirane automobile, o tome tko je kome nabio šljivu, šamarčinu, tko je kome postavio žgambetu...Nekad su to bila dječja posla, a danas bi bila urgentna tema stručnih službi. 

Gosti kavane koji su ispijali svoju meditativnu kavicu s pogledom na, doduše, tada smrdljivo more u pulskoj luci, u koje su se slijevale fekalije iz starog grada, vjerojatno nisu ni slutili kakva se drama odvija iznad njihovih glava. Agonija je prekinuta negdje krajem 70-ih ili početkom 80-ih kada je stiglo odobrenje vodovoda da svatko može ugraditi svoj vodomjer. Otac je probio rupu u zidu i pohvalio se:"Ženo, imamo prvi vodomjer u zgradi!". Bio je to povijesni trenutak. Račun za vodu se istopio, a stanari Obale maršala Tita 14 mogli su konačno odahnuti. Ništa više neće biti kao prije. Kavana će se uskoro zatvoriti, a djeca zauvijek izgubiti poligon za rošulanje.