Foto TO JE SAMANJ! Šinjore biraju maćuhice, a prodavač veselo viče: 'Ja i svinja, oboje iz Žminja!'

U Pazinu jutros šušur de fešta. Jučer je bio Dan grada, danas se slavi. Utorak, prvi u mjesecu - to je dan za samanj.

Vrijeme od marende. Ispunjeno Šetalište Pazinske gimnazije, živo i na Korzu.

A neki dan mi se dvoje poznanika požalilo da je grad mrtav, da svi idu gore u Stari Pazin, u veliki šoping centar. Volio bih da sam ih ovaj put susreo... 

„Čarape, gaće, bokserice“, mami prodavač s jednog od bezbroj štandova prolaznike. Podsjeti čovjeka na studentske dane, kad su ono šverceri na trešnjevačkom placu šaptali „cigare, cigare“. To su bili dani…

Ali, ovo je samanj. Život u živo. Živopisno i puno kontrasta.

Ja san zadnji šunjav

S jedne strane šinjore oprezno biraju maćuhice i petunije u improviziranoj cvjećarnici, a s druge Danijel Erman iz suhomesnate trgovine u prikolici, crven u licu, veselo viče: „Ja i svinja, oboje iz Žminja!“ Slogan koji bi posramio i Bruketu i Žinića. Eto, još malo suprotnosti.

„Hodi butigica?“

„Da ča, nego hodi! Mora, kad je sve domaće. Ter san zadnji šunjav ki doma goji prasce. Mi smo seljo-beljo, bi rekla moja žena. Dojdi poli mene u štalu učiniti reportažu, lako tu kadi sve lipo miriše, kadi su gotovi proizvodi… Eko ti vizitka“, opali ti Erman kacot, taman da si poželiš onu maćuhicu gurnuti pod nos.

Dolaze meštru stranci, pa se šalta na njemački: „Guten Tag, ja, ja, bitte…!“.

Jedna gospođa je ipak domaća, bogu hvala, ne treba se dalje znojiti gimnastikom, mahanjem rukama. Nije ovo tjelesni odgoj.

„Iman 16-19-25“, nudi Danijel svoje kobasice. To su, shvatili ste, njegove manekenske mjere. Samo u eurima. Toliko pita za kilu, ovisno koliko su suhe. Kobasice. 

Bacamo se među kupce, a tu je susretljiva Biserka iz Višnjana. Dolazi, kaže, na samanj najviše zbog krojačice iz Samobora koja u Pazinu nudi robu sašivenu po mjeri.

„Tega ni nideri, ku ti slučajno ne štima ni oniput, tornaš, pak ona popravi. To je za pet!“, veli nam Biserka, priznajući da ovamo dolazi i „kega viti i na kafe, se razumi“.

Večeras Jack-pot

Kupili smo i mi nešto – pogačice u piteriji iz Bjelovara. Noćas ispečeno, jutros dovezeno, veli ljubazna mlada prodavačica, zaboravili smo je pitati ime. Često su u Istri, bili su i na AgroTerri. 

Proizvodi su im odlični, evo kušamo dok pišemo.

Htjeli smo kupiti i domaći maslac kod sirara Fajmana iz Letaja, ali već prije podneva sve su prodali. Pred njihovim je pokretnim kioskom red kao za u Arenu.

Ljudi čekaju i pokušavaju odgonetnuti gdje ga dođe taj Letaj.

Među prolaznicima dominiraju umirovljenici i mlade mame s kolicima, ali i stranaca je mnogo.

Penzići su u điru i na Korzu. Evo ih kod vanjskog štanda Hrvatske lutrije, ulovili su se na promotivnu akciju – svaka srećka dobiva – pa uplaćuju i po 20 eura. Kad dođu doma, shvatit će da je to više od 150 kuna, ali neka ga, jednom se živi.

Večeras izvlače jack-pot, nikad ne znaš... 

A dobitak je i kad te netko pošalje u onu stvar, kao što je mene, na prvu, jedan iz društva seniora na terasi gradske kavane dok sam ih fotkao.

Objasnio sam mu, međutim, što je posrijedi pa smo se umalo izljubili…

Sve je, ipak, ostalo samo na nasmiješenom poziranju za Istarski. 

Milan, Njofra i društvo došli su nam kao šlag na jedno lijepo prijepodne tu u srcu Istre. Živjeli, majstori! 

Galerija (7)