Kako je Aldo avionom gađao glasačku kutiju i zašto je zbog toga požalio

Aldo je jedva čekao da završe izbori. U mirovini, imao je sve vrijeme svijeta i zadnjih mjesec dana tratio ga je do maksimuma: pogledao je sva sučeljavanja za župana, pročitao svaki letak kandidata za načelnika i pregledao sve reklame na lokalnom portalu.

Preskakao je kave s prijateljima, zaboravio pošpricati ulike, a okućnica mu je zarasla u travu do koljena.

„Aldo, movi se, vrag uza tebe i izbore. Valter me je jutros u butigi pita ku mi rabi doj pokositi poli hiže. Ne moren to više slušati, sram me je od susedi!“, gubila je već živce Mirjana.

Njegovu ženu politika nikad nije zanimala – sve je to ista pašta, govorila je - ali Aldo nije ništa propuštao. Kampanje su mu vazda bile napetije od turskih sapunica, čak i sad kad se vode bez strasti - s puno slikanja, štuka i piture, a premalo sadržaja.

Sve je otišlo predaleko. Nema kome se kandidati nisu bacili u zagrljaj u zadnjih mjesec dana.

„Poglej ih, Mirjana, molin te. Da je duralo još ki dan, ti naši političari počeli bi grliti stupe od javne rasvjete, trafostanice i bankomate. Vrag me uza ku se ne bi nasmijali anke pred uvon novon kameron za brzinu u selu“, uzvraćao je Aldo.

Svoj glas nije davao olako. Stvari je shvaćao ozbiljno i analizirao do u tančine dok mu se ne bi nametnuo neki favorit. Još nikad nije ovoliko dvojio koga zaokružiti.

Izbori su za njega bili fešta. I ovog puta odjenuo je najbolju, bijelu košulju te laštio cipele koje je čuvao samo za blagdane, svečane prilike i pogrebe.

Dok se, napokon, sa svojom Mirjanom vozio na biralište u pet do sedam – uvijek je glasao u zadnji čas – vrtio je u glavi što je, od svega, upamtio iz kampanje.

„I ča san sad pametniji? Znan da Sanja više vidi Borisa nego svojega muža i da Boris voli Malega princa, kako oni vojnik iz Karaule ki je na račun tega libra zbrusija više ženski nego ča je Bata Živojinović ubija Nemci u partizanskih filmovi“, vrtio je naš junak.

Isparilo je sve osim dvije parole koje su ga najviše iritirale – ona županova da se Istrom ne smije upravljati iz Zagreba i načelnikova da se Općina Kršan mora voditi iz Kršana. Jedan je zazivao bojazan od SDP-a, drugi od IDS-a, kao da su nečiji stranački kolege veća opasnost od rupa na cesti i zatvorene ambulante.

„Straše nas s metropolon i Pulon, moja Mirjana. Jušto kako da smo u pasanen stoljeću. Siniša Hajdaš Dončić da je babau, a Loris Peršurić Gargamel“, pričao je Aldo sa samim sobom. Bio je nadrkan overdoz.

Već je vidio kako Hajdaš Dončić razbija glavu s time tko će biti ravnatelj škole u Buzetu i crta pozicije za sunčeve elektrane u prostornom planu. Zamišljao je i Peršurića kako odlučuje gdje će se - u Čambarelići i Šušnjevici - posaditi novi stupovi javne rasvjete, a gdje ležeći policajci.

Domalo se sjetio Matea Slivara i njegovog slogana. Počeo se smijati glasno kao neki luđak. Iz džepa je izvadio crvenu kemijsku, na listić dopisao „Pićon za seh“, od papira napravio avion kako su ga učili u vrtiću i njime gađao glasačku kutiju.

Ljudi iz biračkog odbora gledali su ga u nevjerici – bio je uzoran građanin, sav po špagi  – ali njega, eto, uopće nije bilo sram.

Bojao se samo Mirjane koja je zinula u čudu kao da je upravo glasao za HDZ. Strahovao je zbog njene „lekcije prez beside“ više nego župan od Hajdaša. Znao je da će u njihovoj kući biti „silenzio stampa“, postizborna šutnja, barem sedam dana…