Titula Rijeke je trijumf privatnoga nad društvenim, a drugi najbolji privatni klub u Hrvatskoj je - Istra

Ako ne znaš što je dobro, znaš što je skupo. Ta poznata uzrečica može se primijeniti i u nogometu. Koliko god taj sport bio simbol za emocije, nepredvidivost i paljenje naroda - i u nogometu su pare sve. Ili skoro sve.

Kao što se zna da je automobil od 30.000 eura bolji od automobila od 20.000 eura, a salama od 15 bolja nego salama od 10, tako se zna i da je igrač od milijun eura bolji od igrača od pola milijuna eura. O cijenama transfera da se ne govori. 

Koliko god mi željeli da to baš nije tako, i koliko god smatrali da je u nogometu uvijek sve moguće, skuplja momčad je bolja od jeftinije točno za razliku u cijeni. U jednoj ili dvije utakmice doista jest sve moguće, ali u 36 utakmica uglavnom nije. U devet od deset slučajeva prvenstvo će osvojiti bogatiji klub.  

Međutim, postoji i deseti slučaj. 

Iako je naslov osvojen 2017. godine za Rijeku bio prvi, pa samim time za nijansu draži, ovaj iz 2025. je kud i kamo genijalniji. Ne samo da je osvojen u nikad luđoj i neizvjesnijoj sezoni, nego je osvojen usprkos teškom financijskom zaostatku u odnosu na konkurente.   

Godišnji proračun Dinama je skoro 70 milijuna eura, Hajduka nešto preko 40, a Rijeke jedva 15 milijuna. Svejedno, Rijeka ne samo da je uspjela postati prvak, nego je uspjela napuniti blagajnu kao malo kad prije. U danima slavlja nitko se više ne sjeća da je uoči ili za vrijeme sezone Rujevicu napustilo čak sedam reprezentativaca Hrvatske, odnosno igrača koji su blizu reprezentacije. Pjaca, Ivanović, Labrović, Pašalić, Galešić, Smolčić i Hodža.  

Kad su odlazili ti igrači, od kojih neki u redove izravnog konurenta, riječki navijački puk je bio preneražen. Išlo se do te mjere da se proklinjalo vlasnika Damira Miškovića, iako je Mišković, praktički sam samcat, od prosječnog prvoligaša s dobrim navijačima i groznim rezultatima, pretvorio Rijeku u punopravnog člana velike trojke. Eto, i potpisnik ovih redova je bio jedan od takvih, ljutih navijača, ne mogavši sakriti svoje razočaranje odlascima s Rujevice.

Ali Mišković je po stoti put pokazao da zna što radi, odnosno da radi jedino što je moguće. Održava financijsku stabilnost kao osnovni preduvjet za sve. Vlasnik Rijeke vodi klub onako kako uspješni privatnici vode svoje firme. Rijeka je danas simbol za upravljanje koje je pametno, pažljivo i hrabro, ali bez srljanja. Jedino tako se može doći do rezultata, pogotovo u konkurenciji s moćnijima od sebe. I upravo tako je Rijeke došla do naslova.

Dok je Rijeka privatni, Hajduk i Dinamo su društveni klubovi s izborima i demokracijom, pri čemu veliku ulogu, naročito u Hajduku, imaju navijači. Kako to najčešće biva u javnom sektoru (a najbolji pokazatelj su nam državna tijela i firme, županije, gradovi i općine) - novac rasipaju kao pijani milijarderi. Zbog čega, na primjer, Hajduk dovodi stare i istrošene igrače, a Rijeka Fruka, Pašalića i Ivanovića? Zbog čega Dinamo mijenja trenere kao čarape i dovodi jednog Fabia Cannavara, a Rijeka forsira domaćeg dečka Radomira Đalovića? Zvuči nevjerojatno, ali samo na otpremine trenerima Dinamo je ove sezone spiskao 2,5 milijuna eura. To je skoro pola godišnjeg proračuna Istre!

Mogli bismo se pitati - pa jesu li oni normalni? Ali jesu, normalni su, samo taj novac nije njihov, pa ih nije briga. 

Da baci u vjetar 2,5 milijuna eura, Damir Mišković bi se vjerojatno objesio na Korzu. Tamo između McDonaldsa i Bruger Kinga, gdje se u nedjelju orila šampionska pjesma, kaznio bi sam sebe za budalaštinu. Ali to se nikad neće dogoditi, jer Mišković nikad neće baciti ni 2,5 eura, a kamo li 2,5 milijuna. U tome je tajna uspjeha Rijeke. 

"Što se tiče vođenja kluba, nije čudno da je Rijeka iznad ostalih. Tamo se zna tko je gazda. To je nevjerojatan respekt prema njemu. Nije to strah, nego poštovanje prema čovjeku koji je omogućio da klub i grad žive drugačije nego što su živjeli prije njegovog dolaska", rekao je u nedjelju Tomislav Ivković. 

Gdje je u toj priči Istra? Čini se - na dobrom putu. Ako je Rijeka najbolji privatni klub u Hrvatskoj, onda je Istra druga na toj ljestvici. Privatni klub je i Osijek, ali dojam je, barem izdaleka, da je stanje kod njih turbulentno. Osijek je već bio u fazi da se bori za naslov prvaka, ali je ispao iz tog kruga. Hrvatska danas realno ima veliku trojku, a ne veliku četvorku, kako se nekad tepa klubovima s iskustvom Prve savezne.

Istra svoju priču gradi korak po korak. Ponekad se ti koraci čine frustrirajuće mali, ali su sigurni. Doslovno je vidljivo kako klub napreduje iz godine u godinu. U jednoj fazi ove sezone Istra je bila najbolja momčad u Hrvatskoj. Nažalost, nije uspjela održati tu razinu forme i rezultata, pa joj je Europa izmakla za nijansu. To nije važno jer znamo da će sljedeće sezone napraviti još jedan mali korak.

Poput Rijeke, Istra je također klub u kojem se zna tko pije, a tko plaća. Za razliku od Rijeke, čiji navijači ponekad misle da su najveći na svijetu, u Puli čvrsto stoje na nogama. Poput Rijeke, Istra bi također mogla dobro živjeti od prodaje igrača.

Ono što Istra nema, a Rijeka ima na bacanje, je samopouzdanje. Nije uvijek tako bilo. Sjećamo se vremena, ne tako davno, da je Rijeka gubila utakmice već na Grobniku. Sjećamo se i 1999., kad je izgubila doma ono što se ne smije izgubiti. Sličan scenarij otvorio se i ove godine, ali to više nije ista Rijeka. 

I zato, koliko god među klubovima postojala netrpeljivost, pogotovo među njihovim navijačima, Rijeka Istri može biti dobar role model. I to u svim poljima, uključujući borbu za naslov prvaka. 

Ako je ova sezona išta pokazala, pokazala je da su razlike među klubovima sve manje. To nije trend samo u Hrvatskoj, trend je i na razini europskih natjecanja, pogotovo od kad je promijenjen sustav. 

Naravno, razlike u proračunima s početka ove priče postojat će i dalje. Bogati će i dalje biti bogati, siromašni će i dalje biti siromašni, a skuplje momčadi će i dalje osvajati devet od deset prvenstava.  

Srećom, i dalje ćemo imati deseto prvenstvo.