'Želim promovirati mlade kreativce i stvaralaštvo. Ako bismo svijet osušili od umjetnosti, što bi nam ostalo?'

Danilo - Lola Ilić, nagrađivani pulski filmski redatelj, montažer i producent, koji je dosad snimio osam dokumentaraca, jedan igrani te nekoliko kratkih filmova, prikazanih na nizu festivala, priprema novi projekt: treći dio dokumentarnog omnibusa „To smo mi“ o istarskim umjetnicima, čija su prva dva dijela izazvala veliku pažnju javnosti. Film bi trebao biti gotov u rujnu, a publika će ga, kao i sve ostale, moći pogledati u kinu Valli.

„To je film o izvrsnim mladim umjetnicama i umjetnicama koji nisu javnosti previše poznati. Cijeli koncept osmišljen je radi njihove promocije, ali i promocije umjetnosti i stvaranja uopće. Oni su radnici, izvrsni u svojim poljima djelovanja i poznati u svojim krugovima, no ipak pomalo skriveni za većinu javnosti, pa kad se recimo spomene Mia Marenić, ljudi iz glazbe će znati da je vrhunska violinistica koja živi u Poreču. Međutim, hoće li građani Pule ili drugih sredina znati tko je Mia Marenić ukoliko ne odu na jedan od njenih koncerata? Kroz ovaj omnibus će je malo upoznati. Tako je sa svim akterima. Smisao svega jest da se promoviraju umjetnice i umjetnici, kao i sama umjetnost, možda ovakav rad dovede i do međusobne suradnje. Mislim da se o umjetnosti nedovoljno priča, mislim da ljudi ne shvaćaju koliko je umjetnost svakodnevna, koliko ona nama svakodnevno znači. Ako bismo osušili svijet od umjetnosti, što bi nam ostalo?

- Ljudi nisu svjesni toga?

- Ljudi nisu svjesni ili ne idu za time da je sve oko nas na neki način kreacija, stvaranje za koje su dobrim dijelom zaslužne umjetnice i umjetnici.

- Dakle, umjetnost nije samo lijepa slika, dobra glazba?

- Nije samo to. Umjetnost je stvaranje. Bilo koja vrsta stvaranja je umjetnost. I ove stolice na kojima sjedimo je dizajnirao netko s nekom vizijom. Kad bismo izuzeli sve te estetske vrijednosti koje nas okružuju, zaista bi nam ostalo samo ono što je priroda stvorila. Ali i priroda kreira, i ona je svojevrsni umjetnik. Kad pogledamo drvo, njegovu krošnju i to je na neki način vrsta umjetnosti, uzrokovane raznim drugim faktorima. Umjetnost je stvarno sveobuhvatna i svakodnevna, sve oko nas ima svoju vrijednost i umjetničku, arhitektura, dizajn, vizualni identitet...Bilo koji program, radijski ili televizijski, bio bi nemoguć bez ljudi koji su ga stvorili.

- Koji će se kreativci naći u trećem dijelu dokumentarca „To smo mi?

- Osim violonistice Mije Marenić, bit će tu pulski performer Igor Zenzerović, pijanisti Davide Circota i Luka Demarin te plesačica Noa Sardoz. Sebastian Stell je šesti sudionik koji će film obogatiti svojom originalnom glazbom, no cijela će se priča malo proširiti s još umjetnica i umjetnika koji su suradnici, tako da kad se kaže pet ili šest umjetnika, to su oni koji se direktno prate, ali bit će ih više. Pratit će se njihov život i rad, malo će se produbiti tema pa će se uključiti njihove obitelji.

Film neće biti kao prethodna dva dijela, dakle neće biti u formi intervjua i zasebnih priča. Razmišljao sam o tome da unesem promjene, ali da smisao ostane isti. Koncept je promijenjen, život i rad sudionika bit će međusobno ispresijecan, nadopunjavat će se, susretati, ovaj put nije u pitanju omnibus, već dugometražni dokumentarni film s više paralelnih tokova i priča. Želim napraviti životni i umjetnički vrtlog, da se krene stvarno kapirati da su umjetnici svugdje oko nas, da svojim talentom i radom uljepšavaju naš svijet, postavljaju pitanja, intrigiraju, kao i da nas nema baš malo. Film će trajati oko 80 minuta.

- Zanimljiva mi je duhovita definicija umjetnosti koju je u drugom dijelu omnibusa iznio novinar Zvjezdan Strahinja, a glasi otprilike ovako: umjetnost je kad te komarac isiše i uspije ostati živ. Imate li Vi svoju definiciju umjetnosti, a da opet nije lijepa slika ili dobra glazba?

- Nemam. Mislim da je definicija za svakoga individualna. Zvjezdan je to jako dobro sažeo u drugom dijelu. Rekao je da je bi i salata aranžirana na određeni način mogla biti umjetnost, kao i neki dobar ručak ako bi se netko potrudio i lijepo aranžirao, pa i komarac kroz umjetnost preživljavanja. Smatram da je umjetnost sve oko nas, i naš je razgovor na neki način umjetnost, način na koji  komuniciramo.

- Nesuđeni ste pravnik koji se našao u filmskim vodama.

- Na Akademiji umetnosti u Beogradu završio sam filmsku montažu, a na Ohio univerzitetu magisterij režije. Pravo nije bilo za mene.

- Je li to bilo na pritisak roditelja?

- Nije bilo pritiska, možda više usmjeravanja. Roditelji su uvijek bili i ostali najveća podrška onome što radim.

- Nema kruha od umjetnosti?

- Tako se to kod nas kapira, možda zato što se umjetnost nedovoljno vrednuje. Uvijek sam imao želju baviti se umjetnošću, iako pravo nije bilo za mene i vrijeme na Pravnom fakultetu doprinijelo je bavljenju njome. Beograd je za mene bila nova sredina, koristio sam to vrijeme da spoznam gdje sam, ali i da shvatim kako se mogu baviti filmom, kako doći do te akademije zato što tamo primaju devet ili deset  ljudi, treba ući na tu klasu, što nije jednostavno. Upravo na oglasnoj ploči Pravnog fakulteta osvanuo je jednog dana pamflet na kojem se nudio pripremni tečaj za one koji žele upisati akademiju, da spoznaju aspekte stvaranja jednog filma, upoznaju alate te odaberu svoj interes. Smatrao sam da ovo nije koincidencija, već znak. Upisao sam tečaj i narednih šest mjeseci marljivo upijao znanje, te sam nakon toga upisao filmsku montažu u klasi profesora Andrije Zafranovića na Akademiji umetnosti u Beogradu.

- Rodom ste iz Vranja, a u Istri živite od 1986. Iz Amerike ste se vratili jer, izjavili ste svojedobno, niste mogli podnijeti to korporativno čudo?

- Magisterij i samo studiranje u Americi je bilo izvrsno, svi su uvjeti bili ispunjeni da se može stvarati i rasti. Dobio sam i američku stipendiju za odlazak na magisterij. Kolege i kolegice su bili izvrsni, različite kulture, jezici... Sve vas to izgradi i, čini mi se, dodatno utemelji vaš budući put. No, nakon faksa slijedi realnost, sistem koji jest kakav jest, i meni ne odgovara. Nekom je vjerojatno izvrstan, nudi puno prilika za rad u korporacijama, ali ostavlja jako malo vremena izvan toga. Ako je moj odabrani put bavljenje umjetnošću, nije lagan put, ali je moj, za to moram imati vremena i slobodu djelovanja.

- U Puli imate i vremena i slobode, a novca?

- Moje filmove podržavaju i sufinanciraju gradovi i općine, Istarska županija, a ponekad i sponzori. To pokriva jedan dio troškova, ostalo osiguram kroz svoj rad i kooperacije. Skroman sam, bez velikih apetita, ali s dosta znanja. Većinu poslova napravim sam, ono što ne mogu naprave suradnici, poput originalne glazbe. 

- U eksperimentalnom filmu “Memoari slomljenog uma“ progovarate o banalnosti egzistencije?

- To je igrani film na rubu eksperimenta. Govori o banalnosti shvaćanja naše egzistencije. Film govori o tome da neka ponašanja koja su normalna, u stvari nisu normalna. Nije normalno da netko prođe cestom i odvali te ramenom a da ne kaže oprosti.

Nije normalno međusobno nepoštivanje, omalovažavanje, diskriminacija po bilo kojoj osnovi, nerazumijevanje, uzimanje svega oko nas zdravo za gotovo... Mnoge su stvari koje se često ponavljaju pa polako prijeđu u to neko normalno, međutim, nije.

- Koje su to najgore nenormalne stvari koje su nama postale normalne?

- Najgore je to što je netrpeljivost postala normalna, nejednakost, možda i mržnja, vrijednosti su poremećene, ne samo kod nas nego i u svijetu, ne odjednom već unazad 50, 60, 70 godina društvo propada, a malo se poduzima da se popravi. Za to smo krivi svi mi, građanska inertnost, politika, institucije, nemar...To je moje mišljenje, ne moram biti u pravu. Danas se možda bolje živi u usporedbi s nekim minulim vremenima, ali jesmo li kao društvo napredovali? Ne znam. Imao sam  sreću da sam montirao film Igora Gala o Pulskom filmskom festivalu. Međutim, to je film i o samom gradu, o poslijeratnoj Puli, o tome kako se sve razvijalo. Kako je uopće bilo moguće da u Puli koja je bila toliko srušena u Drugom svjetskom ratu, 1953. godine kreće filmski festival. Sama ideja je velebna, realizacija je produkt suradnje i marljivog rada, i grad je u par godina bio dovoljno revitaliziran da bi festival zaživio. Festival je još uvijek tu. To je, dakle, bila vizija razvitka u svim smjerovima koja, čini mi se, danas možda nedostaje. Svakako je potrebno imati više parking mjesta, i bolje ceste i domove za starije i vrtiće, ali ne smije se stati samo na tome, potrebna je i bolja socijalna skrb, posebno za djecu bez roditelja i ljude s invaliditetom, potrebna je bolja inkluzija...

Obrazovanje je temelj svakog društva i glavni adut njegovog napretka, ali se malo na to obraća pažnja, djeca su demotivirana, škola je teret. Učitelji, nastavnici i profesori su potplaćeni, a oni su pored zdrave obiteljske atmosfere drugi najbitniji faktor stvaranja kvalitetne buduće odrasle osobe. Zašto je to tako? Zdrava obiteljska atmosfera ovisi o dobro plaćenim roditeljima, da se ne krpa kraj s krajem, već da se živi normalno. Može li i to biti bolje? Kulturna politika mora biti jasno definirana jer kultura je ono što ostaje kao trajno nematerijalno dobro za mnoga pokoljenja koja dolaze iza nas. Svi se moramo više angažirati u stvaranju boljeg društva.

- Spomenuli ste Pulski filmski festival koji je nekad bio u procvatu. Kakvim ga ocjenjujete danas, u vrijeme samostalne Hrvatske?

- Ne znam jesam li dovoljno pozvan da to procjenjujem, ja sam konzument festivalskih sadržaja od svoje 9. godine. Pula bez Filmskog festivala meni je nezamisliva. Drago mi je što je Pulski filmski festival odolio svim izazovima i dalje traje.  Festival kao i sve drugo prilagođava se i gradi se u skladu s vremenima u kojima živimo. Mislim da se Festival razvija u dobrom smjeru i vjerujem da će se razvijati i dalje, mislim da je potrebno i više ulaganja da zasja još više.

- Zašto danas nema tako kvalitetnih filmova ni u Srbiji ni u Hrvatskoj, kao što su bili nekad? Ili ipak ima?

- Sve je stvar perspektive, što se nekome sviđa, a što ne. Ne bih rekao da danas ima manje kvalitetnih filmova i da ih je nekad bilo više. Ono što je nekome kvalitetno, drugome nije. Uvijek je bilo dobrih i manje dobrih filmova. Promijenila su se vremena, stavovi, senzibilitet, teme, izražajna sredstva. Iza svakog filma stoji veliki trud, treba obratiti pažnju na poruku koju film šalje. Drago mi je što u posljednje vrijeme filmovi, ne svi naravno, pridaju pažnju ljudskom mikrokozmosu, obitelji, jedinki, svakodnevnoj borbi.

 - Vaš film „Prašina svakodnevnog života“ govori o pulskoj rock sceni. Pula je nekad bila rockerski grad, je li to i danas?

- Dok sam išao u srednju školu 90-ih, Pula je bila rockerski grad. Netko mi je rekao jednom prilikom, mislim da je to bio Zlatko Gotovac koji je radio glazbeni dokumentarac o Puli 80-ih, da je grad u prvoj polovici 90-ih imao više od 300 aktivnih demo bendova. Bio sam začuđen tim podatkom, međutim, onda sam se sjetio da se manje-više iz svakog podruma ili stana čula neka svirka. Tako da taj podatak nije nemoguć. Čini i se da je grad onda bio puno rockerskiji nego danas. Što se danas desilo, postoji li tih 300 demo bendova, ne znam. Sjećam se masovnih gitarijada u Uljaniku, sviralo je milijardu bendova. Možda previše romantiziram taj moment, ali bilo je zaista sjajno. Ta energija je bila neopisiva. Gitarijade više nema.

- Koliko vas je pogodila činjenica da Pula više nema rock kluba Uljanik? Smatrate  li da je Grad, kad je imao priliku, trebao kupiti klub, kao što je mogao kupiti samačke domove iz kojih su ljudi praktički izbačeni.

- Ne bih ulazio u to što je Grad trebao ili nije trebao napraviti. Nedovoljno znam o funkcioniranju toga da bih mogao komentirati. No, mogu reći ponešto o klubovima. U 90-im godinama, kad sam bio srednjoškolac, pa i nešto kasnije, bilo je puno više klubova, ne samo Uljanik. Postojala je Piramida, Cult u Pomeru, Midnight u Banjolama, Akvarius, kao i mnogi drugi. Svatko je  mogao pronaći ponešto nešto za sebe. No, mislim da je došlo do poraza klupske kulture u tim okvirima, bio to rock, dance ili nešto treće. Ostali su samo poneki manji prostori koji opstaju, nema više klubova za par stotina ili više ljudi. Ne znam zašto se to dogodilo, možda taj tip zabave nije više popularan pa je i postojanje klubova nepotrebno, možda mladi traže nešto drugačije... Nije to samo kod nas, nekad je Ibiza bila klupski izuzetno zanimljiva, a danas to više nije.

No, unatoč nedostatku većih klubova koje pamtim iz mladosti, Pula ima dosta dobru kulturnu scenu, što se tiče i koncerata i izložbi i drugih sadržaja. Svatko će naći nešto za sebe ako to želi. Puno je bolje nego prije 10 ili 15 godina. Malo rimsko kazalište ima pregršt dobrih nastupa, INK, kino Valli, Arena... Jako mi se sviđa Pulska klasična zima, organizatori Sandro Vešligaj i Diego Vitasović, oboje vrsni glazbeni umjetnici, uspjeli su dovesti veliki broj izrazito kvalitetnih glazbenika koji su mene oduševili...To je nevjerojatan doprinos kulturi grada i bilo je izuzetno dobro posjećeno, tražilo se mjesto više. Kvalitetnog sadržaja ovog tog tipa nikada dosta i treba biti još više.

- Najveći interes publike pobrao je film „Erik“ o Fažancu Eriku Baliji koji se unatoč tjelesnom invaliditetu uz puno truda i volje uspio ostvariti kao glazbenik. Film je 2020. osvojio treću nagradu na Veracruz World Film Festivalu. Jesu li Vam se nakon projekcije javljale osobe sa sličnim problemima kojima je Erikova priča pomogla u sučeljavanju sa svakodnevnim teškoćama i predrasudama?

- Da, javljali su se ljudi, više Eriku nego meni, pričajući o tome koliki im je bio motiv da prevazilaze i krenu prevazići svoje poteškoće i unatoč problemima probaju naći svoj put, pravac, nešto što ih ispunjava. Upoznao sam jednog gospodina koji je znao Erika otprije. Imao je slične probleme kao Erik i rekao je: ako on može, mogu i ja.

Erik je odličan glazbenik  i vrhunski čovjek koji je stvarno našao način kako da kroz glazbu sebi olakša poteškoće i širi dobru vibru. Mislim da je ovo motiv i svima nama, nevezano za invaliditet ili ne, da se ljudi malo trgnu i da kažu mogu, umjesto ne mogu. Nekako mi se čini da će ljudi danas naći tisuću razloga da nešto ne naprave, a možda jedan da nešto naprave.

- „Tko se tuče taj se voli“. U djetinjstvu je često bilo tako, ali ne i u Vašem filmu o obiteljskom nasilju. Je li nasilja danas više jer mediji više o tome pišu, društvo je osvještenije u odnosu na ranije?

- Pitanje je je li uvijek bilo tako, je li nasilja nekad bilo više ali se za njega nije znalo pa ga je danas možda manje, ali smo osvješteniji pa djeluje da ga je možda  više. Ne znam. U svakom slučaju, nasilja bilo kojeg tipa ne bi smjelo biti uopće. Kroz film se priča o tome što je obiteljsko nasilje, ali govori se i o prevenciji, da je ona moguća kroz odgoj u obitelji, društvu, ali i kroz obrazovni sustav. Znači, treba analizirati, ako neko dijete ima problem, ako se primijeti da je možda agresivnije, treba raditi s takvim djetetom, ustanoviti korijen problema, a ne izopćiti ga.

Mislim da je, ako već dolazi do toga, problem emotivne  prirode, nedostatak pažnje, empatije, tu je i pitanje obiteljske situacije i tako dolazi do toga da netko može postati nasilan. Kako su mi rekli sugovornici, psiholozi, velik broj nasilnika nekada su bile žrtve nasilja u djetinjstvu, obrazac njihovih nasilnika prenijeli su na sebe i postali nasilnici. Svakodnevni stres također može igrati jednu od uloga. Ima tu jako puno faktora, ovo su neki od mogućih. No prevencija je moguća i, rekao bih, nužna, kroz škole i druge institucije koje mogu pomoći djetetu. Jako je bitan razvoj djeteta u prvih nekoliko godina života.

- Nekad su roditelji na nasilje među vršnjacima govorili - dječja posla. Danas to srećom nije više tako.

- Zato je i takav naslov filma „Tko se tuče taj se voli?“, ali s upitnikom, ne s točkom. Zato što je to bilo normalno ponašanje, kapira se kao rast, sazrijevanje. Ako dečkić prođe pored curice i počupa je za kosu to je sigurno zato što mu se sviđa, i to je onda kao simpatično. Postoje drugi načini da se razveseli simpatija, jer ako je čupanje za kosu u redu, onda će možda i šamar postati normalan izraz naklonosti.

- Što je sa sustavom, mediji su izvještavali da veliki nasilnici dobivaju blage kazne. Kakav je po Vama stav sustava prema nasilju?

- Ne znam kako sustav djeluje, i kako se kazne određuju, ako su upućeniji pisali da bi kazne trebale biti strože ona je to vjerojatno tako. Mislim da se treba sistematski raditi na nenasilnom ponašanju, rješavati problem u korijenu, ne samo kažnjavati kada je šteta već nanesena. Zato mislim da je jako bitno raditi na prevenciji i na obrazovanju. Ima dosta udruga kao i MUP koji se bave ovom temom te organiziraju predavanja, ta predavanja trebaju često biti i u školama i za odrasle.

- Snimili ste dokumentarce o pulskom dizajneru Predragu Spasojeviću i zboru Praksa. U filmu 143 vaterpolistica Aida Šehić kaže da je morska voda lijek za sve rane. S time će se, ako nitko drugi, složiti mnogi cjelogodišnji kupači na Mornaru, uključujući mene.

- Slažem se.

- Za Aidu je lijek morska voda, a za Vas?

- Ja sam jako društven, a ljudi s kojima se može normalno popričati, izmijeniti mišljenje, našaliti se, za mene su zlata vrijedni. Rekao bih da su moj mentalni lijek dobri ljudi koji su oko mene. Pomažemo se i podržavamo. Imam sreću što imam dobro društvo i obitelj.

- Dosta ljudi je, s druge strane, osamljeno. Proizlazi li iz toga dosta problema koje obrađujete u svojim filmovima?

- Ima osamljenih, ljudi kojima to paše, ali i ljudi koji su se na neki način blokirali u životu. Rade svoj posao, zarađuju plaću i ništa drugo izvan toga. Netko je možda sretan s time, drugi možda nije. Držim do toga da sve što nas ne čini zadovoljnima i sretnima treba mijenjati, ne treba zapasti u rutinu iz bilo kojeg razloga, uvijek treba stremiti ka boljem. Sve ovo što radim je na neki način motiv za to. Bez obzira na sve čovjek se uvijek može malo 'mrdnuti', a netko tko radi posao koji mu se ne radi pretjerano, može raditi i nešto drugo, upisati neki tečaj keramike, na primjer, ili postati član zbora, što je opet drugačija komunikacija, drugačije druženje, te si tako na neki način izbalansira s poslom koji mu nije odgovarajući. Radni ambijent je mnogima problematičan, ne sam posao kojim se bave. Čini se da čovjek čim dobije malo vlasti zaboravi da je čovjek, pa onda šef krene maltretirati one kojima je šef i radnik je nesretan, takav dođe doma pa prenese na obitelj. Nije im ni do čega, ne odlaze nigdje, tako dan za danom, pa krenu svađe, onda djeca pate i kad odu u školu manifestiraju svoje frustracije, pa neka postanu nasilna ili se povuku, dok jednog dana i oni ne budu u poziciji svojih roditelja, i tako u krug. Bilo bi idealno kad bi čovjek mogao raditi samo ono što želi, nekada je to moguće, nekada ne, no zavisi od svakoga od nas kako si živote možemo učiniti boljima, ljepšima, umjesto da ih samo živimo.

Kroz filmove želim ukazivati na to da možemo biti bolji, kvalitetniji ljudi i prema sebi i jedni prema drugima. Trebamo shvatiti da nas okružuju većinom jako dobri i jako lijepi ljudi, duševno lijepi, ne mislim samo o fizičkoj atraktivnosti.

- Postoje li neke teme koje namjeravate pretočiti u film nakon omnibusa?

- Postoje. Za sada o umjetnicima imam gotova dva dokumentarna filma, radim na trećem, periodično ću ih raditi još. No, pripremam i druge teme koje se tiču i razvoja društva kroz ekologiju. Prije nekoliko godina u galeriji HUIU bio sam na izložbi autorice Lavoslave Benčić. Ona me pozvala da napravim malu priču o tome, nisam imao pojma o čemu se radi. Vidio sam u galeriji puno biljki, pitao sam se u čemu je fora. Stabljike biljki tankom su žicom bile povezane sa slušalicama preko pojačala. Stavio sam slušalice i čuo strujanje kroz njene žile i žilice, bio sam obasut mnoštvom novih informacija, ta biljka je reagirala na moju blizinu, strujanje se mijenjalo kada bih rukom prilazio bliže biljci, a kada bih se udaljavao, biljka je reagirala. Imali smo prijenos energije, što je sasvim logično. Ljudi biljke kapiraju kao hranu ili kao ukras pa kažu ovo drvo mi smeta, ja bih tu napravio parking, posijeku drvo i oduzmu mu život. Naš odnos prema prirodi je interesantan. Trebalo bi pričati i o tome.

DUGOMETRAŽNI FILMOVI DANILA LOLE ILIĆA

 „To smo mi Vol. 2“ (2024.)
„To smo mi Vol. 1“ (2023.)
„Krugovi na vodi“ (2022.)
„Tko se tuče, taj se voli?“ (2021.)
„Erik“ (2020.)
„Mapa puna snova“ (2017.)
„143“ (2017.)
„Memoari slomljenog uma“ (2015.)
„Prašina svakodnevnog života“ (2011.)