Kako je zbog pčela propao jedan siguran biznis: 'Trajna nina nena, Aldo nima sena'

Aldu su se odjednom počele tresti ruke. Jedva je držao novine. Nije to bilo od jake kave. Uznemirila ga je vijest koju je jedva dovršio pročitati.

Ispod naslova „Lijepo je kad cvjetovi zuje“, načelnik je natenane objašnjavao da Općina ovog proljeća neće kositi nekoliko velikih površina. Pustit će travu da raste, sve dok se pčele ne nahrane nektarom iz cvjetova.

„Njihova paša, briga je naša!“, slavodobitno je poručio načelnik Franko, objašnjavajući taj najnoviji zeleni projekt.

Financira ga, pisalo je, Europska unija, jer zajednici donosi višestruku korist: uštedu novca, brigu o prirodi i oprašivačima, edukaciju mladih, bla, bla… To je moda, tako to rade u razvijenim sredinama. Ne skaču odmah s kosilicama na tratinčice kao na najgoreg neprijatelja.

Neka zuje pčele, a ne trimeri!

Znao je Aldo da je Valterovog sina Franka odjednom bilo obuzelo ekološko prosvjetljenje otkako se - u drugom braku - skrasio s onom Zagrepčankom. Vera je gutala spiraline, pila zelenu magmu, jela soju petkom i svetkom. Sudjelovala je, naravno, u prosvjedima protiv zagađivača prirode. Navodno je nosila samo zelene gaćice.

Ali da će muža zaraziti toliko da ovaj baš skroz poblesavi i, eto, uprska posao njemu, Aldu, svome prvom susjedu, tome se ipak nije nadao.

Aldo je, naime, održavao zelene površine za Općinu već treću godinu. Bio je, kao tehnološki višak, ostao bez posla u firmi, pa se osmjelio iskoristiti poticaje Zavoda za zapošljavanje. Uložio je u mehanizaciju, kupio najbolje Alpinine kosilice, zaposlio dva radnika, uspio na javnom natječaju.

I u velikom stilu penetrirao na komunalne tratine.

Cvao je od zadovoljstva što se po prvi put u životu odvažio na takav iskorak. Svako toliko si je, onako za nagradu, puštao Severinu. Ne film, što vam pada na pamet, nego onu njenu „Raste trava zelena“.

Bio je to – računao je novopečeni poduzetnik - siguran biznis. Skoro kao onaj pogrebni. Trava će uvijek rasti, kao što će i ljudi… Dobro, shvatili ste se.

Ali ispalo je da je trava puno labavija stvar.

Sav je otplatni plan pao u vodu jednim potezom obnevidjelog načelnika. Aldo je ionako s cijenom bio otišao da niže ne može – nikad se nije zanosio velikom zaradom - a sad će još i kositi puno manje kvadrata.

Već je čuo računovotkinju kako ga pita hoće li sutra kapnuti koji euro da može uplatiti doprinose na plaće. Preko noći se našao u papatači. Ne vidi svjetlo na kraju gustiša.

„A ča ćeš, moj Aldo, ni med cvetjem ni pravice. Šu, snajti ćemo se već nekako“, smirivala ga je doma njegova Mirjana kad joj je prenio nesretnu vijest.

A zapravo mu je, tako pjesnički raspoložena, samo trljajala sol na ranu. Izgleda da je i njoj proljeće udarilo u glavu, pomislio je Aldo dok je na kruh mazao maslac i med.

Vidjela je Mirjana da je s tom glupavom dosjetkom zeznula stvar pa je brzo zašutjela. Navečer je mužu, da se iskupi, poprskala jastuk vodicom od lavande. Lakše će zaspati tako.

Aldo se u krevetu osjećao kao da leži na mirišljavoj, ljubičastoj livadi. Nepokošenoj. Upalio je radio – uvijek je slušao kroniku dana – a iz zvučnika je baš pjevalo „Kao pčela u žlici čaja…“

Odavno se nije osjećao tako loše. Kao da se cijeli svijet urotio protiv njega. Dotukao ga je sad ovaj Gibonni.

Nije više mogao izdržati te ubode sa svih strana pa je, onako terapijski, zapjevao na sav glas: „Trajna nina nena, Aldo nima sena. Aj, ča ćemo storiti…“

Mirjana je izlila lavandinu vodicu u sudoper i stala kopati po ladici s tabletama. U potrazi za nečim jačim. Ne na biljnoj bazi.