Navijali smo za Istru među Armadom, i ništa nam nije. Još su nas i počastili

Bez navijačkih obilježja, momci, savjetovao nas je dobrotvor koji nam je sredio tri karte za polufinale nogometnog Kupa, utakmicu Rijeka-Istra. Mjesta su vam na dijelu riječke tribine rezerviranom za goste, objasnio nam je još, za svaki slučaj.

Poslušni kakvi jesmo, šalove smo ostavili doma i na Rujevicu ponijeli samo dobru volju.

Običan odlazak na tekmu ispao je – na stranu sad rezultat i podijeljeni osjećaji – pravi zgoditak. Skoro k'o onaj Frukov pet minuta prije kraja jučerašnjeg susreta. 

Policija nas je na putu iz Raše zbog istarskih registracija zaustavila već u Mošćeničkoj Dragi. To je kod ovakvih utakmica „visokog rizika“ već odavno dio folklora.

Računali smo s time. Pa strpljivo s mladim službenikom popričali 15 minuta - koliko je trajala provjera dokumenata -  o tome tko će večeras pobijediti i gdje se u Rijeci može pojesti dobar ćevap. Pravi primjer, kako ono, policije u zajednici.

Na Rujevici smo, po dobrom starom hrvatskom običaju, parkirali na nogostupu. Jer, zašto bi stadion imao svoj dovoljno velik parking.

Nasmijali smo se, zajedno s jednom riječkom obitelji, na potez majstora koji je, evo, na šoferšajbi automobila pulskih registracija istaknuo šal Rijeke. To valjda u strahu da mu netko ne razbije retrovizor ili otkine brisače. Ipak je ovo mjesto visokog rizika.

Diana i Krešo, članovi Armade Sušačka Draga, s dvoje djece idu, kažu, na sjever, među svoje, i tako skoro svaku domaću partidu. Odmah nas, iznenađujuće, nude pivom iz gepeka. Daruvarsko iz Peveca. Klizi kao da je Tars.

Vratit ćemo im s Favoritom na Drosini, obećavamo.

Na tribini slušamo komentare Istrijana da ovoliko Demona nema ni na utakmicama u Puli. Gledamo ih neljudski smještene u tom već opjevanom kavezu.

Iz zvučnika se čuje „Nigdje nema ljepšega grada do Rijeke naše“, a taj prizor navijača u gajbi nekako se ne uklapa u stih. Svijet bi bez ovog definitivno bio puno ljepši. Ovako, umjesto da te ponese pjesma, zapljusne te val srama.

„To je oduzimanje slobode. Kamo će ako im se piša?“, naivno će netko iz društva, zabrinut za Demone dok ovi ne posustaju s navijanjem pa ih se na trenutke čuje i više od Armade.

Uglavnom, shvaćamo da ima nešto praznih mjesta, pa selimo u riječki sektor. Na bolju poziciju. A tamo se prijatelj zaboravio: ponio ga navijački zanos, digao se na noge, opsovao nešto sočno Lawalu, kad je u drugom poluvremenu promašio stopostotnu šansu za Istru.

„Sad ste se izdali!“, okrenula se na to nekolicina dečki s Armadinim obilježjima. Zdravo nas podbadaju, sretni što nisu popili gol.

Nasmijao se i Makedonac do nas. Oženio se u Rijeci prije pet godina, veli, pa sad fanatično druka za bijele. Ne pjeva više  "Tamo gdje sunce sja", već kanta „Nigdje nema ljepšega grada….“

Šalili smo se do kraja utakmice s tom ekipom, kudili su nas da Hajdukovcima otvorimo istočnu tribinu na Drosini, a njima ne… Došlo nam je da im, zauzvrat, pokažemo prstom na ovu sramotu od kaveza, ali smo, po dobroj staroj istrijanskoj užanci, pregrizli jezik. I još im na kraju čestitali na nezaslužnoj pobjedi.

Bilo nam je baš ugodno s njima. Učinilo nam se, shvatili ste, da bi nogometni svijet isto tako mogao leći na svoje mjesto i bez svih tih kaveza, dubinskih policijskih kontrola po putu i sličnih utega.

Ali valjda zbog huligana i ranijih incidenata na utakmicama dvaju susjeda bolje od ovoga ipak ne može…