Dragi naš brate,

Trideset godina. A meni i danas izgleda kao jučer i tvoj smijeh još uvijek odzvanja.

Nisi zaslužio otići tako mlad. Nitko ne zaslužuje. Ali ako već jesi – otišao si ondje gdje si bio sretan.

Zvali su to nesrećom. I možda jest — možda nije. Ima dana kad sumnja viče glasnije od svega. Kad svaka riječ koju čujem zvuči kao šapat koji nešto skriva.

Ali onda dođe tišina. Ona ista koju si volio — kad šuma utihne, kad samo vjetar diše među borovima..

Oprosti što nismo bili jači za tebe. Što nismo prije skupili riječi,.

Ali znaj — ako išta, ljubav nije oslabila. Samo je šutjela, čekajući pravi trenutak.

Ljudi te još spominju. Nisi izblijedio. I dok te ima u njihovim riječima, u mom pamćenju — ti nisi nestao.

Možda te ne možemo vratiti, ali te možemo čuvati. U pričama.

Brate naš, neka ti je mirno. Ovdje, i tamo gdje jesi. A ja ću pričati, dok me ima — jer ti si bio više od bratstva.

Počivao u miru Božjem.

Tvoji najmiliji.