Stigao prijedlog da se nakon Lijepe naše i Krasne zemlje izvodi Brkica. A može i Brajde

Brkica

Dosta se ovih dana piše i raspravlja o pjesmama, stihovima i pozdravima.

Sve je krenulo, naravno, od Thompsona i Za dom spremni. Pula je potom uzvratila Bellom Ciao na otvorenju filmskog festivala. Ta Bella Ciao toliko je oduševila Istru da je u Kršanu žele izvesti na svečanoj sjednici Vijeća. Lijepa naša, Krasna zemljo, pa Bella Ciao!

Ciaomanija je uzela maha. Znate koliko je sati kad je i moj kolega Neno napisao ljevičarski komentar na tu temu. Došlo mi je da mu kažem - trepni ako si otet.

Uglavnom, ideja da se Bella Ciao izvodi zajedno sa himnama za mene je teška glupost. Gdje je, naime, onda kraj? Možda se netko sjeti da nakon Lijepe naše, Krasne zemlje i Belle Ciao izvodimo i Od stoljeća sedmog. Potom bismo mogli Ča im delamo, Marseljezu pa Brajde. Javit će se Gustafi da žele Brkicu u svečanim prigodama. Malo po malo, morat ćemo sjednice prebaciti na hipodrom (onaj u Medulinu).

Veći problem od toga su političke konotacije. Koliko god se nekome činilo da Bella Ciao nije politička pjesma, ona to u današnje vrijeme itekako jest. Ali o tome nešto više u sljedećoj crtici.

Narod

Onaj tko ne razumije da se iza tirade oko pjesama i pozdrava krije politika, ili je naivan, ili se pravi naivan.

Osnovni cilj svake politike je prikazati sebe ispravnim i poštenim, za razliku od drugoga koji je kriv i nepošten. Na taj način se biračima baca jednostavna kost: Glasajte za mene jer ja sam dobro, a on je zlo. Ne morate imati ideje, rješenja i znanje, sve što vam treba su plitke emocije. Većina birača, budimo realni, politiku ionako poima na razini "mi i oni".

U Areni smo nakon Belle Ciao na otvaranju festivala čuli pozdrav "Smrt fašizmu, sloboda narodu". To je, bez sumnje, krasan pozdrav, ali se i njega može problematizirati. Na primjer, zbog zločina koje su činili partizani za vrijeme rata, i komunisti nakon njega. Svejedno, bilo bi suludo taj pozdrav danas zabranjivati.

Ako nas povijest nešto uči, onda je to da je pišu pobjednici. U Drugom svjetskom ratu pobijedila je ljevica (Bella Ciao), u Domovinskom desnica (Thompson). Između te dvije strane nema dobrih i loših, to nije jeftin američki film.

A kad su u pitanju Ameri, o njima nešto više u sljedećoj crtici.

Pjesma

Mile Kekin je u posljednje vrijeme eksponirana ličnost na hrvatskoj sceni. Nažalost, ne samo glazbenoj.

On je klasični, udžbenički primjer osobe koja se uklapa u crticu iznad. Kekin pod svaku cijenu želi sebe prikazati ispravnim i poštenim, za razliku od nekih drugih koji su, eto, neispravni i nepošteni.

Sjetimo se, na primjer, kako je onomad objavio pjesmu "Ja nisam vaš, moji su dobili 45." Tajming mu je bio sjajan - odmah nakon povratka HDZ-a na vlast! Poruka? Ja sam iskonsko dobro, oni su iskonsko zlo.

Koju godinu nakon toga, to "ja" postalo je "mi". Eto Mile i njegove žene u politici. Naravno, i dalje uspijevaju sebe prikazati kao dobro, nasuprot nekom velikom zlu.

Gdje su u toj priči Ameri? Ameri su u pjesmi Hladnog piva Fotoaparat. U toj pjesmi postoji stih "Mi se cerimo kameri ko oni glupi Ameri". Je li to govor mržnje? Naravno da nije. Prije manjak inspiracije.

Svejedno, netko bi mogao reći da je Mile Kekin fašist, jer prezire cijeli jedan narod. Probajmo zamisliti što bi bilo da su u pjesmi "glupi Srbi" ili "glupi Bosanci".

A fašist nije biti dobro.

Gagliardo

Naša mala ali zajebana zajednica, Istarski.hr, ima jednu tradiciju. Kad nam neki tekst pređe 100.000 čitanja, idemo jesti u Gagliardo. Zašto baš Gagliardo? Nema posebnog razloga. Tako smo krenuli i tako je ostalo. To što je Gagliardo dobar restoran i što se nalazi u centru Pule - nije odmoglo.

Labinsku bandu čine neumorni Neno, njegov brat Dean također, dobra vila portala Eleonora, ubojiti Igor (unuk od Alda) i foto Roberto. Jednom se ukazala i Valentina, legenda riječkog novinarstva. Iz Pule nas je isto pet. Šef Mile, ikona Mirjana, zli Marcello i još zločestiji Balen. Peta figura je prinova Matilda, koja je zadužena za društvene mreže.

Kao šećer na kraju dođe Buzećan Žule, najbolji sportski novinar na svijetu.

Ovakvu 11-torku nema ni Ancelotti. Trebate čuti koje su to rasprave, političke i svake druge. Malo se, je li, i popije.

U biti, ne trebate čuti.

Kako je krenulo, svih 11 imat ćemo lijepe stomake. Ovih dana dva teksta su prešla stotku. Bili smo u Gagliardu u srijedu, uskoro ćemo opet.

Kako se Istarski razvija, morat ćemo granicu dignuti na 200...

Romodebili

Čitamo ovih dana da je dvoje djece stradalo u centru Pule na romobilu. Srećom, "samo" su ozlijeđeni.

Stvarno smo romodebili. Svi mi zajedno, jer dopuštamo da romobile vozi tko god želi, gdje god želi, i koliko god brzo želi. Jednu večer u Flanatičkoj osjećao sam se kao u Monzi. I to na stazi. Fijukanje oko mene nije prestajalo, a vozači redom pioniri. Toliko mladi da nogomet igraju poprijeko.

Brzina koju to vozilo postiže je frapantna. Nije čudo da ga svaki klinac želi. Nekad su morali čekati 18 da bi ludovali po cestama, sada mogu i s osam. Doista je pitanje trenutka kad će netko poginuti. Ili vozač, ili pješak. A možda i oboje.