Najbolji glumac na otvorenju festivala bio je Damir Urban

Glumac

Neki će reći da je najbolji glumac na otvorenju filmskog festivala bio Damir Urban. Naravno, to je samo zgodna doskočica, jer bilo je u Areni i boljih glumaca. Na primjer, Tihana Lazović. Šteta što ćemo je ove godine gledati samo kao članicu žirija, a ne u filmu.

To kako je Urban izveo Lijepu našu je za anale. Neki su se prisjetili Josipe Lisac na prvoj Milanovićevoj inauguraciji. Budimo blagi pa recimo da je Urbanova izvedba bila pretenciozna. A mogle bi se upotrijebiti i druge riječi.

Kako se izvodi himna, svima je pokazala Mia Negovetić onomad na vojnoj paradi. I Mia i Damir su Riječani, ali različitih glazbenih pravaca. Iako bi me mnogi stavili u top zbog toga, meni je draži pravac kojim se bavi Mia. Ne samo zbog himne.

Bella

Ja sam jedna od rijetkih osoba kojoj je zbor Praksa došao privatno pjevati, i to besplatno. Bilo je to u kasno proljeće 2021., kad se u jedinom istarskom tiskanom dnevniku svašta događalo. Zbor Praksa je tada došao pred zgradu Glasa Istre i na parkiralištu u po bijela dana opalio Bellu Ciao.

Malo je reći da smo bili ponosni. Ja sam ih nudio kavom, ali nisu htjeli. Bili su dosta nabrijani na nas.

Bella Ciao, ta čuvena antifašistička pjesma, orila se godinu ranije i na otvaranju Europske prijestolnice kulture. Bilo je to doslovno par dana prije nego li je svijet pogodila korona. Na riječkoj rivi, kao dio opet tako riječki pretencioznog programa, izvela su je dva zbora, 25 gitarista i ansambl varioca. Zbog korone je cijeli taj spektakl brzo zaboravljen.

Istra i Rijeka su, poznato je, bastioni antifašizma. Odvijao se Drugi svjetski rat i u ostalim dijelovima Hrvatske, ali ovdje se pamti najviše. Možda zbog talijanske okupacije, a možda i zato što Domovinski rat nije zahvatio naše krajeve, pa nam je Drugi svjetski još uvijek posljednji koji smo vodili.

Zbor Praksa je izveo Bellu Ciao i na otvaranju PFF-a i bio je to, bez konkurencije, vrhunac tog otvaranja, a vjerojatno i cijelog festivala. Tko se dosjetio ideje, svaka mu čast. Bio je to, bez sumnje, odgovor na Thompsonijadu u Zagrebu.

Univerzum je sada opet u ravnoteži. Vraćen je balans sile. Naravno, još uvijek nismo otkrili koja strana je Sith, a koja Jedi, ali to nikad ni nećemo.

Film

A kad smo se već dotakli filma, možemo još malo.

Kad me netko pita koji mi je najdraži, obično odgovorim Bilo jednom u Americi. Volim Tarantina, Leonea, Lyncha, Coppolu, Nolana, obožavam serije Breaking Bad, Twin Peaks, Peaky Blinders. Ako niste gledali Leftoverse, učinite to već danas. Volim fantasy i SF, pasionirano sam pratio Igru prijestolja. Sve u semu, ništa originalno. Jedno vrijeme sam pratio Von Triera, ali i to je mainstream.

Sad kad sam objasnio svoju filmsku pozadinu, usudit ću se reći da je ovogodišnja ponuda na PFF-u neobična. Ili preciznije, nema je.

U konkurenciji su mahom dokumentarci, od kojih su neke već svi gledali, poput Fiume o Morte. Od igranih filmova tu je i Dražen, koji je premijeru imao prije godinu dana. Zar Pula postaje vintage & docu fest?

Ok, nećemo do kraja. Malo zloće treba ostaviti i za sljedeću crticu.

Četvrtak

Kvadrilu o PFF-u zaključimo kako i dolikuje - vatrometom. Nakon Zoričića ne želi ga ni Peđa, pa je vrijeme da na to stavimo točku. Časna pionirska, nećemo više spominjati vatromet.

Ono što hoćemo spominjati je da PFF nije spektakl. Može se netko uvjeravati da jest, ali nije. Ako si nećemo pomoći vatrometom, moramo smisliti nešto drugo.

Na primjer (ponovimo stoti put) dovođenje svjetskih zvijezda. Ako mogu u Dubrovnik i Sarajevo, nema razloga da ne dođu u Pulu.

Osim ako netko, iz razloga sveudilj nejasnog, želi eutanazirati festival i namjerno ga učiniti dosadnim. Na primjer, ni za bilion ljeta, sve do vremena kad se Sunce napuhne i proždre Zemlju, a crne rupe rasplinu u tišinu i vječni mir, nećemo shvatiti zašto je otvaranje sa subote prebačeno na četvrtak.

Mozak će nam eksplodirati, ali odgovor nismo našli.

Pula

Kako je rekao jedan mudrac, po krumpir se ide na tržnicu, a po informacije u kafanu.

Tako je do mene došla informacija da su u Puli rođene trojke. Javio mi je moj i njihov (od roditelja trojki) zajednički prijatelj Matej. Svima nam je zajedničko i da visimo u Uliksu.

Tekst o trojkama pulske obitelji Krstić pročitalo je 18.000 ljudi, a na fejsu ga je lajkalo preko 1.400. To bi bile sjajne brojke i za Index!

Dio priče ostao je, međutim, u pozadini. A to je da je Ana Krstić Hrvatica iz Slavonije, a Miloš Srbin iz Paraćina!

U Puli Hrvati i Srbi žive zajedno, u ovom slučaju i doslovno. To su nove generacije koje nisu opterećene ratovima. Možda zvuči patetično, ali u Puli se Hrvati i Srbi ne razlikuju. Jezik nam je, poznato je, prilično sličan.

Pavle, Marta i Iva Krstić, presretne pulske trojke, neće biti ni Hrvati, ni Srbi. Istovremeno će biti jedno i drugo. Jednog dana kad porastu, neka budu što žele.

Ipak, uz svu slobodu, imat će i jednu obavezu.