Zna li uopće itko u Puli da rast sa 0,13 na 0,50 nije 400, nego 300 posto?

Matematika

Još malo o Rojcu. Teško je preskočiti tu temu kada je tako zanimljiva, i to iz mnogo aspekata, ponajprije onog političkog. Drugim riječima - licemjernog. Ali o tome smo već pisali.

Ono o čemu nismo pisali je matematika, i to njezine osnove. Uporno se ponavlja podatak da je predviđen rast zakupnine za prostore u Rojcu sa 0,13 na 0,50 eura, ili 400 posto. Krenulo je od samih rojcovaca, a nastavilo se u medijima. Glas Istre je neki dan tih 400 posto raspalio preko naslovnice. U Puli, čini se, vlada opći matematički konsenzus o toj brojci.   

Ali dragi ljudi, kad nešto raste sa 0,13 na 0,50, to nije 400 posto. To je 300 posto. Odnosno još manje, ali smo zaokružili.

Impresivno je koliko se već tjednima mudruje i raspravlja oko ovog podatka u javnosti, a nitko nije shvatio da je on netočan. 

Srećom, u ovom gradu postoje i crtice, da isprave gluposti i greške. Hvala, nismo trebali.

Kute

Alen Kalčić, porečki odvjetnik koji je bio SDP-ov kandidat za gradonačelnika na prošlim izborima, kaže da bi u škole trebalo vratiti kute.

Ne znam gdje je izvukao tu ideju, ali prvo mi pada na pamet da je Poreč najsretniji grad na svijetu ako su ovo teme kojima se bavi oporba. 

Kao netko tko je dovoljno star da je nosio kutu, mogu reći da prema tom prijedlogu imam simpatije, ali isključivo osobne prirode. Realno, prijedlog je van pameti, i to baš iz onih razloga koje Kalčić navodi kao argumente za kute. 

Ti argumenti su očekivani, i tiču se prvenstveno "jednakosti". Ili kako je to on naveo - ublažavanja vidljivih razlika u odijevanju koje proizlaze iz različitih materijalnih mogućnosti obitelji. Dakle, nabacimo kute i pravimo se da Sarin tata nema više para nego Lucijin.

Ja mislim da bi Lucija baš trebala gledati Sarinu markiranu majicu i stvoriti zdravu ambiciju da je jednog dana sama kupi. To bi uostalom trebala biti esencija sazrijevanja. Prihvaćanje životnih realnosti. A ne zabijanje glave u pijesak i pravljenje da smo svi isti. 

Jer - nismo. 

Ća

Od svih automobila na svijetu netko je na moj okačio poziv na današnji prosvjed protiv Kaštijuna, s centralnom porukom "Idi ća".

Volim kreativnost i sviđa mi se letak, a posebno mi je drago da je u javnosti konačno sazrijela informacija da se problem Kaštijuna trajno i kvalitetno može riješiti jedino tako da se ta smećarnica premjesti negdje drugdje.

Ono što mi se ne sviđa jest da je letak nepotpun. Piše idi ća, ali ne piše gdje. 

Hvala na letku ali mislim da ipak neću ići na prosvjed, i to ponajprije zato što sam siguran da taj skup neće biti konstruktivan. Bit će tamo puno kritike na račun politike, prošle, sadašnje i buduće, opisivat će se koliko Kaštijun smrdi i kakve to posljedice može imati po zdravlje, ali nitko neće reći gdje da se smeće preseli. A u ovom trenutku jedino je to bitno. Sve drugo znamo odavno. 

Nadam se da će svanuti dan kad će aktivisti shvatiti da nije dovoljno uprijeti prstom u problem, već treba ponuditi i rješenje. Do tada, na prosvjede ne idem. 

Život

A u prosvjede na koje ne idem svakako spada i Hod za život. Ako bi me netko prisilio da odaberem jedan prosvjed, čak mislim da bih radije otišao na onaj za Kaštijun. 

Hod za život nije ništa drugo nego ideološko teroriziranje, samo ne sa ljevice (koja najčešće prosvjeduje), nego sa desnice. Usput je i teroriziranje žena koje žele pobaciti.

O pravu na pobačaj svojedobno sam se informirao gledajući na YouTubeu izvrsne rasprave studenata medicine i nažalost pokojnog Charlieja Kirka. Studenti su ga u tim raspravama uglavnom pokosili.

Zaključak koji sam ja ponio je da pobačaj treba biti zabranjen, ali tek nakon određenog trenutka, odnosno tjedna trudnoće. Znanost nije utvrdila da do tog trenutka doista postoji život, odnosno nešto što nije postojalo i prije (stanice majke i oca).

Tema je komplicirana, ali Hod za život nije. Njih znanost ne zanima, zanima ih prodavanje jeftine demagogije i izazivanje niskih strasti. Baš kao i druge prosvjednike koje gledamo ovih dana. 

Maksimir

U četvrtak navečer sjedio sam u Uliksu i više ljudi usput mi je postavilo dva pitanja. Prvo pitanje bilo je "jesi vidio novi Maksimir", a drugo "je li istina ovo za Advent".

To su dvije različite teme iz dva različita grada, ali ih ipak nešto čvrsto povezuje, a to je da se u oba slučaja radi o odluci koja se ne sviđa građanima. 

Što se tiče Maksimira, stadion je doista odvratan. Meni to smrdi na možemovsku pretencioznost, što je uostalom potvrdio Tomislav Tomašević kada je rekao da nisu željeli stadion kao svaki drugi. Pa su odabrali ružniji nego svaki drugi.    

A što se tiče Adventa, kao što lani nisam mogao shvatiti zašto počinje tek sredinom prosinca, tako ove godine ne mogu shvatiti zašto je preseljen iz centra grada. Jer objektivno, a to mi koji nismo rođeni u Puli najbolje znamo (jer smo se gubili po gradu), Arena nije centar.

Za Advent ću ipak ostaviti određenu rezervu i napisati da možda sve ispadne dobro. Pričekajmo, pa ćemo vidjeti. To je rješenje samo za ovu godinu, pa ako se pokaže lošim, dogodine će ga valjda promijeniti.

Maksimir je rješenje za sva vremena i ovaj suludi nacrt koji je predstavljen hitno treba zabraniti.