Barban zadao težak udarac! Sinju ostaje samo da zove Mirka Cetinskog

Prstenac

Od kad je hrvatske države Istra je nekakav zaseban entitet. Nije to naravno formalno, ali jest neformalno. Ovo ovdje je svijet za sebe.

Kad je tamo devedesetih otkrivena Trka na prstenac (koja je postojala i ranije, ali nije imala medijsku pozornost), prve reakcije su bile da Istrijani kopiraju Sinjsku alku.

Na to je krenuo argument da je običaj u Barbanu stariji od onoga u Sinju. Ali badava. U međuvremenu je Trka na prstenac postala ljevičarska alka, za razliku od prave alke, koja je desničarska alka.

I narod se na to navikao. Ako imamo ljevičarski i desničarski dan državnosti, pa čak i ljevičarsku i desničarsku povijest, zašto ne bismo imali i ljevičarsko i desničarsko nešto tako suštinski nebitno kao što je alka.

I onda ove godine lukavi Istrijani zadaše Sinjanima neočekivan udarac. Trku na prstenac zabavljala je Alka!

Takvo poniženje nitko nije očekivao. Slavni stariji brat (koji je u naravi mlađi), sveden na razinu zabavljača. U srednjem vijeku to bi bila dvorska luda.

Nije poznato kakva će biti reakcija, jer Sinj kalendarski prethodi Barbanu. Ali, navodno dolje na jugu ne spavaju. Za sljedeću godinu namjeravaju zvati Mirka Cetinskog...

Pressica

U dva desetljeća (i kusur) novinarskog iskustva još nisam iskusio pressicu kakva je neki dan održana u hotelu Tamaris u Taru.

Bila je to najava borilačkog spektakla u Areni 5. rujna, u sklopu koje je predstavljeno svih šest boraca pulskog Trojana. Ali u naravi, to je bio show u režiji Roberta Franka, nekadašnjeg glavnog urednika Glasa Istre, ali i (što je manje poznato) amaterskog borca u Trojanu.

Nekad davno (prije par godina) Frank i ja smo raspravljali smije li se prostačiti u tekstovima (kolumnama) ili ne smije. On je prostačio, ja nisam. Danas ja prostačim, a on mi to nabada na nos.

E pa, pressica je bila na tom tragu. Pa puta deset. Plus šale na račun Zelga Galešića.

I znate šta, nije uopće bilo loše. Dapače. Pressica je trajala 45 minuta a prošla je u hipu. Opušteno, onako kako se inače razgovara na šanku. I još malo gore.

Neka ljudi govore (i pišu) što žele. I privatno i javno. Znam da se mnogi neće složiti samnom, ali u tom smjeru idemo. Nema nazad. U tri P. M. (popodne).

Skup

Spomenuli smo 5. rujna. Taj dan održava se i veliki prosvjed u Zagrebu zbog slučaja Gospić.

To je drugi veliki skup u Hrvatskoj ovih dana, s obzirom da će večeras u Vukovaru Thompson održati koncert. Opet imamo nešto ljevičarsko i nešto desničarsko, u ovom slučaju skup.

E sad, netko će reći da prosvjed u Zagrebu nije ljevičarski, da je to reakcija "običnih malih ljudi" koji protestiraju zbog svinjarije u Gospiću. To je tako i predstavljeno, ali u naravi to tako nije. Radi se o predizbornom skupu oporbe. I to one najagresivnije.

Da je riječ o političkom skupu pokazuje organizator odlaska na skup iz Pule. To je Zelena Istra, prva falanga stranke Možemo. Ako oni zovu, sve je jasno. I onima kojima inače nije.

Sve u svemu, prazan skup. Ali bez nepoznanica.

Slovenci

Sprdali smo se sprdali sa Slovencima, da su mali i nemaju more, odnosno to što imaju nije ni bazen, ali Slovenci uploviše u Hrvatsku s ratnim brodom i dođoše na Brijune.

Naravno, nije to službena Slovenija, nego privatni živalj mutnih namjera, ali stoji činjenica da se slovensko plovilo (maskirano u hrvatsko ratno) prikralo svetom hrvatskom tlu. Ni manje ni više nego Titinom otočju, gdje visoka politika i danas boravi.

U cijeloj priči meni je najimpresivnija ideja. Kako se uopće sjetiš pretvoriti svoj čamac u ratni, i predstaviti se kao vojno lice. I kako uopće misliš da to nitko neće primijetiti?

Prošlo ljeto smo se bavili prebijanjem Slovenaca po noćnim klubovima, ovo ljeto Slovenci vraćaju punom mjerom. Prebijaju hrvatsku pomorsku silinu, odnosno fiktivnu svijest o istoj.

Ostaje nam da formiramo jedinicu skijaša skakača, i krenemo ravno na Planicu. I to s maskirnom ralicom.

Zvončica

Svi me pitaju gdje sam, zašto nisam ništa napisala cijelo ljeto. E pa nisam iz protesta.

Kao prvo, poskupio je avokado. Nije stvar u avokadu kao hrani, nego avokadu kao oružju. U zadnje vrijeme svijet je postao krcat fašista, a tvrdi avokado mi je glavno oružje.

Kao drugo, pol ljeta bio je onaj glupi nogomet. I svi u Hrvatskoj su navijali za Hrvatsku. Fašisti!

Ja sam na primjer navijala za Palestinu. I onda su mi rekli da Palestine nema na prvenstvu. Pa normalno da nema kad ga je organizirao Trump.

Tončica i ja smo svejedno organizirale navijanje za Palestinu ispred Rojca u vrijeme kad je igrala Hrvatska. Mahale smo zastavama i baš nam je bilo dobro. Došli su neki likovi s hrvatskom zastavom i pitali nas koji je to kurac. Ja sam ih gađala avokadom i kurkumom. Još sam imala zalihe.

I kao treće (ima još, ali ovo je najvažnije), cijelo ljeto su bili jebeni koncerti. Nije mi jasno kako mogu tako uništavat Arenu. I to glupom komercijalnom muzikom. Gdje je tu urbani duh?

Skupila sam ekipu (Tončica, Balončica i Zdravkec) i planirali smo na Severini gađat ljude pomidorima. Ali ispalo je da je i pomidor preskup. Na kraju smo odustali. Smjestili smo se ispod prvog stabla i puštali "Give peace a chance" u Hindu varijanti.