Ne znam jesam li bio na koksu, ali znam da je bilo sjajno
Poraz
Istra je ušla u sezonu porazom od Lokomotive u utakmici u kojoj je bila vidno bolja. Reći će sad neki eksperti da nije bila bolja jer je bila šuplja otraga, ali to za potrebe ovog teksta nije važno. Bila je bolja naprijed.
A tamo, u napadu, odnosno na mjestima dviju polušpica, imamo više nego zanimljive igrače. Lijevo je Nik Škafar Žužić, koji je prije dva mjeseca napunio 17 godina, a u sredini Ivan Šaranić, igrač koji je nekad glasio za velikog talenta ali nije napravio karijeru kakva se očekivala.
Šaranić je još uvijek mlad (23 godine) i stigne napraviti karijeru. Ako Škafar Žužić ne napravi karijeru, mnogi će pojesti nogometne diplome. Naravno, ne treba djetetu raditi imperative, ali tako stoje stvari.
Nemam pojma je li veći gušt gledati Šaranićeve udarce i minijature, ili Nikove prodore i driblinge. Nakon nekog vremena Istra ima igrače koji, najkraće rečeno, znaju igrati nogomet. Naravno, znali su i oni prije, ali ovo je ipak razina više. Ovo je ono zbog čega volimo nogomet.
Zbog igrača kao što su Šaranić i Škafar Žužić isplati se gledati i poraze.
Blam
Izblamira me Peđa neki dan ispred Doma branitelja. Javno je primijetio da nisam prikladno odjeven. Kratke hlače iznad koljena nisu u redu.
Ja sam odgovorio da je 2026. i da se danas može oblačiti kako se hoće. Bio je tamo i Paus iz IDS-a, koji je rekao da je "nažalost tako".
Iako je cijela ova razmjena bila nekakva polušala, moram priznati da sam razmislio o svemu i odlučio da ću se i dalje jednako oblačiti. Naravno, osim u nekim doista posebnim prigodama, a mimohod branitelja ipak nije jedna od njih. Uostalom, pola sudionika bilo je u kratkim hlačama.
Ali važnije od toga je da ne želim biti rob formalnosti. Ako mi je nešto ikad išlo na živce, to su rečenice "mora se tako". Ne mora. Odnosno mora, ali jedino kada to ima neku svrhu. Kada postoji jasan razlog za "pristojno" odijevanje, onda ću se pristojno odijenuti.
Naravno, moguće je da je ovo bilo samo vraćanje duga za moje zimske opservacije o Peđi, jakni i njegovom odijevanju...
Dva
Bio sam prošli petak (ne sinoć, to ćemo u idućoj crtici) na Black Coffeeju u Areni. Koncert je bio super, neću sad pisat recenzije jer nisam stručnjak (za razliku od nogometa), ali mogu pisati o onome nakon koncerta.
A nakon koncerta, kratko i jasno, nismo imali gdje ići. Kao da je studeni ili veljača, dočekala nas je Pula zakopčana do grla. Pula u svom najgorem izdanju.
Ja kao "ekspert za kafiće" nisam uspio pronaći nijedan koji radi. Nema pa nema, a nije da se nismo trudili. Probio sam dnevni minimum koraka skoro za duplo tražeći negdje nešto da dela. Ali ne dela niš. Pula je u dva - mrtvograd. Osim ako ne želite među djecu u Pietas.
Možda nešto samnom nije u redu ako u 2 ujutro ne želim kući. Možda je to vrijeme kada ništa više ni ne treba raditi. Ali, mislim da nije tako. Da sa nekim, odnosno nečim drugim, nešto nije u redu.
Ipak ima i nešto da radi, a to su kebab i pekara. Sav život grada sveo se na dva objekta jedan kontra drugoga. Pravi noćni trbuh.
Ali badava. S obzirom da je red bio do Arene, nismo išli doma samo žedni.
Koks
Ima svako ljeto jedan koncert na koji svi žele ići. Koncert o kojem priča pola grada, za koji se karte žicaju na sve strane, koji se iščekuje kao sveti dan opće zabave.
Već treće ljeto zaredom taj koncert odvija se u Cave Romane. Nije da u Areni nema kandidata, ali čini se da "koncert ljeta" ipak mora biti elektronika, i mora biti nešto što će trajati do jutra.
Prije dva ljeta to je bio Solomun, prošlo ljeto Black Coffee (isti onaj koji je ovo ljeto nastupio u Areni), a sada je to bez sumnje Carl Cox. Ako vas netko ovih dana nije pitao "imaš karte za koksa", onda se zapitajte gdje živite.
U ovom trenutku ja upadam u ralje vremenskog kontinuuma. Jebe me što strijela ide samo naprijed, pa prije tog velikog koncerta pišem tekst koji će izaći nakon koncerta. Zato ne znam šta da napišem, ne mogu znati kako je bilo kada još nije bilo, a ne znam ni jesam li ja bio.
Ono što znam je da je na prošle dvije iteracije bilo "tri g" - gušt, gužva i gamba. Ovo treće simbolizira moj bijeg s poprišta u nekom trenutku, kad mi se više nije dalo trpit sav taj narod i bjesomučno traženje ekipe koja se obavezno pogubi negdje u masi.
Zato u ovom trenutku, premda je to bilo noćas, ne znam jesam li bio na koksu ili nisam bio na koksu. I što je najgore, jednako se nadam da je odgovor i jedno i drugo.
Sranje
A kad sam već na temi koncerata, moram spomenuti da je Pulu zatresla afera Toi Toi. Ispred Arene su postavili hrpu mobilnih wc-a, što je u dijelu javnosti izazvalo konsternaciju.
Nastojat ću sada biti blag, ali kritike zbog Toi Toija na genijalan način sumiraju sve ono što trebamo znati o mentalnom sklopu današnjice. A taj mentalni sklop glasi (ipak neću biti blag) - serimo samo da bismo srali.
Areni je naprosto trebalo više wc-a. Na Mobyju, kad ih je bilo malo, čekalo se na pišanje 15 minuta. Na Black Coffeeju, kad ih je bilo puno, čekalo se pola minute. I to je cijela priča.
To što su Toi Toiji stavljeni ovamo, a nisu tamo, i što je možda, u teoriji, postojalo bolje mjesto (a možda i nije), uopće nije važno. Jedino što je važno je da oni tamo nisu stavljeni trajno. Nitko te ružne (ali nužne) pišaonice nije zacementirao u Arenu. Je li jasno?
Očito nije jasno, jer moderan čovjek danas ima tri nužde. Malu, veliku i srednju. Ova treća odnosi se na javnu kritiku svega postojećeg, a u naravi je također - sranje.
I to ne u Toi Toi.