Tko u ponedjeljak ne bude u Malom rimskom, ima lošu haljinu

Nogomet

Blago onima koji ne vole i ne prate nogomet. Bila je to moja prva misao nakon ove nesretne utakmice.

Hrvatskoj su poništena tri gola. Ne želim reći da nisu trebali biti poništeni, ali želim reći da smo tri puta skakali i tri puta morali shvatiti da je gol poništen. Jebiga.

Nogomet je bio dovoljno okrutan i prije, a ovo sada je na rubu podnošljivosti. U 13. minuti nadoknade zabiješ za 2:2, ekipa pada u nesvjest od oduševljenja, i onda ništa. Okrutno, bezlično ništa.

Neki kažu da nas je sralo prošla dva prvenstva i da je sada stalo. I to je vjerovatno istina. Neki kažu i da su odigrali junački i ispali sa stilom. I to je istina.

Meni je drago da je Hrvatska u drugom poluvremenu konačno igrala nogomet. Možemo reći i odličan. Ipak je nogomet ono zbog čega volimo nogomet. A ne nekakave plitke formacije i obrambene akrobacije.

Uglavnom, blago onima koji ne vole nogomet.

Nijemci

Piše bratski i prijateljski Istarski.hr u Komentaru dana Nenada Čakića, onako ukratko, da nema ništa sporno što u prvih 11 Njemačke igra samo nekoliko pravih, fetivih Nijemaca.

Pa nema ništa sporno ni ništa loše, ali svejedno to nisu Nijemci. Odnosno, nisu Nijemci na onaj način kako inače zamišljamo Nijemce. I to je činjenica.

Valjda je dozvoljeno žaliti za vremenima kad se točno znalo tko su Nijemci. Njihovu reprezentaciju moglo se prepoznati iz aviona, po imenima, izgledu igrača i stilu igre. Svaka čast, ali danas se više ne može.

Nema sumnje da će se trend nastaviti. Da će za koje desetljeće i za Hrvatsku igrati djeca današnjih doseljenika. Nema sumnje i da će to, na neki način, biti lijepo.

Ali nema sumnje ni da je sasvim u redu reći kako je prije bilo bolje. Kad prije? Pa kad se točno znalo tko su Nijemci.

Seksizam

A kako to izgleda kada jaše woke konjica mogli smo vidjeti ovih dana kad su jednu banalnu šalu Tomislava Ivkovića na račun haljine Valentine Miletić dočekali ne na nož, nego na motornu pilu.

Sav idiotizam, da prostite na izrazu, te odiozne moral policije, tih dosadnih baba i djedova koji pile svojim ćudoređem gdje treba i gdje ne treba, imali smo prilike vidjeti na djelu.

A ono što se dogodilo je da se ništa nije dogodilo. Bila je to tipična muška primjedba koju možemo nazvati duhovitom ili glupom, ali nikako ne zlonamjernom, a pogotivo ne seksističkom. Čak dapače, da je istu rečenicu rekao netko znatno bliži godinama Valentine Miletić, a ne muškarac koji bi joj mogao biti otac, vjerovatno nitko ne bi ni reagirao.

Dakle, ako je netko trebao biti povrijeđen u cijeloj priči to je Tomislav Ivković, kojeg se diskriminira zbog njegovih godina. Sve drugo je, kao što rekosmo, punjenje jaja woke milicije, koje polako ali sigurno poprima obilježja groteske.

Ono što je dobro u cijeloj priči je da tu grotesku sada kuže i oni koji prije nisu.

Ivan

Neki dan na plaži gledam jedan kamen i točno me bilo strah podignuti ga da ne bi ispod ugledao Ivana Licula.

Da, do toga je došlo. Navodno ne postoji samo jedan Ivan, nego tri brata blizanca. Kako drugačije objasniti da omiljeni istarski harmonikaš ima više nastupa nego li je dana u godini?

Neki dan pobjegnem s Foruma jer je tamo bio Licul. Iščekujem utakmicu Hrvatska - Panama u Uliksu, gledam televizor, kad tamo na HRT-u 2 - Ivan Licul.

Navodno je jedne subote oženio tri para. Još je stigao kasnije na feštu u Jurčiće, na futsal turnir, pa u beach bar do Medulina. I u Pietas na zatvaranje.

Od svih koncerata ovog ljeta u Areni, a stvarno ih ima puno, ja se najviše veselim onom koji će se dogoditi 14. kolovoza. Taj dan nastupa Haris Džinović, kao poslijegrupa Ivanu Liculu!

Alen

U ponedjeljak u Malom rimskom Alen slavi 35 godina. Pišem ovo malo mamuran jutro nakon utakmice pa ću napisati i ovo - ne jebite da ne znate koji Alen.

Ja volim Alena oduvijek, a pogotovo od kad se srećemo u Uliksu. To je jedan od onih likova koje morate voljeti. Putujući, hodajući šarm. Čak i sada kad je malo pogrbljen i umoran.

Svaka čast pjesmama i glasu, ali nisu pjesme ni glas ono što pjevača čini velikim. Velikim ga čini karizma, nevidljivo svjetlo koje se širi i grije okolinu. Dobro, sad baš serem, ali imam opravdanje jer je noćas bila utakmica pa mi je ovaj tekst terapija.

Alen voli nogomet pa ću ga prvom prilikom pitati da komentira taj jebeni Portugal. Ili možda bolje da ne pitam, da to naprosto zaboravimo.

Narode, tko u ponedjeljak ne bude u Malom rimskom kazalištu, taj je izdajnik i pizda.