Jedino lijepo sa ovog prvenstva za nas bi moglo biti - bratstvo i jedinstvo

Amerika

U Europi se rado kritizira Amerika i sve što ima veze s Amerikom. Ne znam odakle točno taj običaj ako uzmemo u obzir da smo okruženi američkom kulturom (muzika, filmovi, serije..) i da je naprosto obožavamo. Ali ljudi vole, kako se to kaže, srati po Americi. Amerika je kriva za sve, naročito kada je Trump predsjednik. 

Tako je bilo i uoči svjetskog prvenstva. Pisalo se da će to biti fijasko, da je sve skupo i da će stadioni biti prazni. Ali pokazalo se da je ovo prvenstvo spektakularno. Dekor, nestvarni stadioni, goleme zastave, prateća glazba, novi postav za himne... sve je odlično.  

Jedini novitet koji se meni lično ne sviđa, odnosno nije mi se sviđao do neki dan, neformalno se zove cooling break. To su one tri nesretne minute usred poluvremena za osvježenje igrača, koje su u Europi proglašene gotovo za svetogrđe. I ja se slažem, cooling break prekida ritam i ubija nogomet. Ali ima jednu svrhu.

A ta svrha je, složit će se svi koji utakmice gledaju u kafićima, da se mirne duše može otići do wc-a. Hajde vi popijte koju pivu i nemojte pišati 45 minuta. Ovako točno znate, a i vaš mjehur također, da imate tri lijepe minute za odraditi nuždu. I da neće pasti gol dok ste tamo.

Bratstvo

Hrvatska i Bosna počele su turnir ko bose po trnju. U dva dana popile osam komada, u prve tri utakmice sakupile ukupno jedan bod. U drugom poluvremenu protiv Engleske i Švicarske raspale se ko jugo ekonomija.

Ali ima i jedna dobra stvar, a to je da na djelu, iz dana u dan, možemo vidjeti bratstvo i jedinstvo. U gradovima kao što su Zagreb i Pula, gdje su na vlasti članovi Moramo koalicije, to se osobito cijeni.

Tako smo imali prilike vidjeti slavlje komšija na Jelačić placu, a Pula je na dane utakmica krcata BiH dresova. Netko se pitao što li je tek u Labinu, ali nećemo sada biti zločesti. 

Ja ću ispripovijedati (ukratko, ne bojte se) štorijicu iz Uliksa (a odakle drugdje). Ondje rade dva naša draga Bosanca, Salih i Emir, koji su na dvoboj sa Švicarskom donijeli sudžuka i još ponešto. Jedan u dresu Bajraktarević, a drugi na Dedića. Onako s naglaskom na prvi slog. 

Jebiga, na kraju je bilo 4:1, pa smo zaključili da je krivo platno, da se bolje igra kada gledamo na televizoru. Takva je nekako bila logika i te Jugoslavije. Ali svejedno, neka nam živi bratstvo i jedinstvo. 

Kako je počelo, moglo bi to biti jedino lijepo čega ćemo se sjećati sa ovog turnira. 

Moramo

Jučer je u Puli predstavljena koalicija SDP - Možemo koja je junački krenula u osvajanje vlasti iako su do izbora još dvije godine. Podsjeća to na one ekipe koje dolaze nabrijane na svjetsko prvenstvo pa potom puknu kada krenu važne utakmice. 

Kampanja im je utemeljena na jednom čovjeku, ali taj čovjek nije Hajdaš Dončić nego Andrej Plenković. Odlučili su pridobiti birače tako što će napadati suparnika, a ne isticati svoje kvalitete. Ako opet povučemo paralelu s nogometom, to je ekipa koja protiv Argentine gleda samo kako čuvati Messija, a pojma nemaju kako će napasti. 

Ja tu koaliciju zovem Moramo. Ne vole se međusobno, ali svejedno koaliraju jer nemaju s kim drugim. Moja je teorija da je prirodniji saveznik SDP-u HDZ, nego Možemo. Ali to se, nažalost, neće dogoditi. 

Ako povučemo još jednu paralelu s nogometom, Moramo je ekipa u kojoj igra nekoliko sjajnih, ali i nekoliko loših igrača, jer nemaju bolje. Koliko može takva reprezentacija, s točno izgovorenim svim slovima, pokazat će vrijeme.   

Čarobnjak

Tema tjedna u Istri je predstava iz Tara u kojoj se promovira woke ideologija. Nisam gledao pa mi možda fali kontekst, ali ono što je izašlo u javnost su homoseksualci, istospolni seks i bebe koje rađaju muškarci. 

Ako se mene pita, nije problem što djeca gledaju eksplicitne scene. Djeca danas imaju mobitele i gledaju ih ovako ili onako. Ako još ne gledaju, gledat će ubrzo.

Ono što je problem je da se djeci, i to pod krinkom kulture, promovira woke ideologija. Ukratko, ljevica i njihov pogled na svijet. I to je u redu, nema ništa loše u takvom pogledu na svijet, ali onda neka se zna da to nije kultura, nego politika. I to politika koja se plaća iz proračuna.

Pulska udruga Čarobnjakov šešir, koja je organizirala to čudo u Taru, nek se preimenuje u Marxov šešir. S obzirom da je pola svijeta uspio uvjeriti u glupost, možemo reći da je čovjek ionako bio čarobnjak. A pošto je Šeširu adresa u Gajevoj ulici, nek preimenuju to u Gejeva ulica. I sve u redu. 

Treba imati na umu da dva muškarca ipak ne mogu imati bebu. To nije ni politika, ni kultura, to je zdrav razum.   

Rajko

E moj Rajko, sine Rajko, šta uradi Rajko. 

Čuveni hrvatski redatelj Rajko Grlić gostovao je neki dan u Puli u organizaciji Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Dogodilo se ono što se često događa kada srpska društva nešto organiziraju - glavna tema bile su ustaše.

To su oni događaji za koje unaprijed znate što će biti rečeno. Ide naramak žalovanja za socijalizmom, pa naramak o "fašizaciji", i na koncu, kao veliko i neizbježno finale, svaljivanje krivnje za rat na Hrvatsku. 

Tako je Grlić govorio o paljenju srpskih sela u Slavoniji, iako su ti isti Srbi notorno i neosporno napali Hrvatsku, srušili Vukovar i željeli raskomadati našu državu. Ali, to Rajka ne zanima. 

Vjerovatno ga neće zanimati ni sljedeća rečenica, ali ću je ja svejedno napisati:

Možda je Rajko Grlić sjajan redatelj, ali nije sjajan intelektualac.