Ministarstvo poslalo dopis Gradu Puli da se istraži Spiderman

Spiderman

Ministarstvo unutarnjih poslova poslalo je dopis Gradu Puli da hitno istraži obitava li Spiderman u ovom gradu. Ako obitava, iz Ministarstva traže da se Spiderman hitno ukloni.

Kako saznaje redakcija Pet crtica, Spidermana je u Puli navodno uočio Slavko Marić, zvani Lungo, predsjednik udruge Smrt Spidermanu. Dakle, gospodin Lungo Marić je vidio Spidermana i podnio zahtjev Ministarstvu da se istraži je li Spiderman u Puli. Kad je Ministarstvo taj zahtjev proslijedilo Gradu Puli, onda je Lungo napisao na svom Facebooku da Ministarstvo želi hitnu istragu protiv Spidermana.

Posljednja vijest koju saznajemo prije zaključenja ovog broja je da su komunalni redari dobili hitan nalog. Moraju smjesta prestati raditi što god rade, uperiti glave prema gore, i tražiti Spidermana.

Muškarac

Najopasnija vrsta na svijetu nije bijela morska psina, nije bengalski tigar ni crna mamba. Najopasnija vrsta na svijetu je ostarjeli muškarac. Naravno, pod uvjetom da u sebi ima neku frustraciju i prazninu, koja ga tjera da radi sranja.

To su obično pedesete i šezdesete, godine kad definitivno više nisi mlad, kad ti je kita tvrda kao spužva za sudoper, mišići napeti ko bačen kondom, a glava crna kao sunce u podne. U tim godinama muškarac traži nešto što će mu dati dojam da je i dalje mlad i bitan, premda je izvjesno da to više nije, i da nikad više neće biti.

Neki nalaze ljubavnice, neki putuju po svijetu, neki beru šparoge, a neki, eto, ubijaju nedužne životinje. I to s prigušivačem.

Poseban problem biva ako je muškarac zaradio u životu. Ako ima firmu koje prodaje kineske vješalice ili se dobro uvalio u nekoj državnoj firmi. Ako na računu stoji nula viška on misli da mu je sve dozvoljeno. Da je bogomdan, silan i važniji od ostalih. Da mu je suđeno raditi nešto što obični smrtnici ne smiju.

U biti, zakon bi trebao biti blaži prema ostarjelim muškarcima. Kao prema maloljetnicima ili mentalno zaostalima. To je naprosto jače od njih.

Dušica

Dušica Radojčić je ovaj tjedan objavila priopćenje s kojim se slažem do zadnjeg slova. Bilo je to priopćenje o uhljebima (nije to tako ona napisala, to sam ja dodao) iz Zavoda za zapošljavanje. Onima što rade svoj posao preko mlohave čune i zajebavaju ljude kojima bi trebali pomoći.

Uhljebi su druga najopasnija vrsta na svijetu, odmah nakon ostarjelih muškaraca. Okoštale strukture, ustanove i zavodi, koji postoje samo da bi netko tamo dobivao plaću. Zavod za zapošljavanje je genijalan primjer. Jeste li ikad čuli da se netko zaposlio preko Zavoda za zapošljavanje? Nisam ni ja. Ali oni svejedno i dalje postoje.

No da se vratimo na Dušicu. Drago mi je da je i ona, eto desilo se, prepoznala jedan stvarni problem. Nešto što ovu zemlju gura nazad, a ne naprijed, kao građevinski projekti. Da je svoj neosporni talent konačno stavila u službu razuma, a ne rušenja tuđih snova.

Možda je to novi smjer kojim kreće Možemo? Možda su konačno shvatili da smiju reći i nešto konstruktivno? Nećemo se sad zalijetati, ali lijepo bi bilo.

Andromeda

Vjerovali ili ne, ali ponekad mi se čini da Hrvatska postaje europska prijestolnica normalnosti. Dok dobar dio zapada srlja u neku vrstu woke besmislenosti, kao guske u maglu, mi ovaj put nismo guske.

U Hrvatskoj i dalje postoje tradicionalne vrijednosti, i ne samo da postoje nego se i poštuju. Pokazalo se to prošlo ljeto na Hipodromu, gdje se okupilo, podsjetimo još jednom, pola milijuna ljudi, a pokazuje se eto ovih dana i na spektaklu zvanom Eurosong.

Na manifestaciju koja je postala simbol modernog ludila, na kojoj voditelj okupljene pozdravlja riječima "muškarci, žene i svi između", Hrvatska je ove godine ugurala pet normalnih žena koje po sebi imaju nacrtane križeve. I ušla u finale!

Obično smo ponosni na naše more, nogometnu reprezentaciju ili bogatu povijest. Možda bismo mogli biti ponosni i na to što smo normalni.

A na tu temu...

Zvončica

Iza mene je tako lud tjedan. Ne mogu vjerovat šta sam sve doživjela.

Prvo smo za Prvi maj Tončica, ja i Slavkec pekli kobaje na Hidrobazi. Naravno, kobaje su bile od seitana, a imali smo i ćevape od soje. Slušali smo Mirzino jato i sve je bilo u redu dok pored nas nije došla neka grozna ekipa. Tipovi su vrtili janje, a neka riba je puštala Petra Grašu.

Nisam mogla izdržat pa sam im rekla da su svinje i da će uništiti planet. Onda su me oni počeli gađat batcima, na što je Slavkec zašiljio avokado jednom od njih u oko. I to onaj tvrdi.

Za Dan Grada smo prosvjedovale ispred kazališta. Odnosno, prosvjedovali, jer je bila i Balončica, koja koristi zamjenice ona, on, oni, ono. Slavkec nije došao jer je morao pisat neki dopis.

Nismo znali što bi točno prosvjedovali taj dan. Čovjek se umori od silnih prosvjeda. Onda smo išli na siguricu - Salvador ili Kaštijun. Bacali smo novčić i ispalo je ovo drugo.

I na kraju svega Tončica i ja smo išle u Fažanu na Titove kresove. To jest, Titove dane, kresovi su u Zagrebu. Bilo je toliko dobro da mi nije smetao čak ni miris krmenadli. Mi smo jele čips od dehidrirane mrkve i pjevale Hej brigade. Kasnije je došla, došao, došli, došlo i Balončica.