Ako je Angelo Mattich vrhunac političkog kriminala u Istri, onda smo mi sretna županija

Smjena
Vlatka Kolarović iz kulturnog programa HRT-a nova je ravnateljica Pulskog filmskog festivala. U povijest odlazi Tanja Miličić čiji su mandat obilježile neke nelogičnosti oko organizacije manifestacija. Zbog toga je na koncu i trebala biti smijenjena, premda je do smjene došlo iz formalnih razloga.
Miličić naime nema adekvatnu diplomu za taj posao. Tako je to od 2022. kad je na snagu stupio novi zakon. Ukratko - po starom zakonu je imala dobru diplomu, po novom nema. Ali ona je svejedno preko medija pokušala provući priču da je netko želi silom smijeniti. Tako smo na koncu dobili još jedan razlog za tu smjenu.
Jer naime, ne bi bilo u redu da PFF vodi netko tko se u javnosti želi prikazati kao žrtva. To je osobina koja nam nije potrebna na javnim funkcijama. Ili bolje rečeno, to je osobina koja nam nije potrebna na nikakvim funkcijama, a pogotovo ne na javnim. Na te funkcije se dolazi i odlazi voljom politike, premda se u javnosti prikazuje da odlučuje struka.
Jednog dana će i Vlatka Kolarović morati otići. Nadamo se samo da će to učiniti uz manje galame.
Diploma
Iako je Tanja Miličić, dakle, zaslužila biti smijenjena, način na koji je to učinjeno, odnosno objašnjeno, nije dobar. Znam da se sa mnom mnogi neće složiti, ali ja prezirem formalnosti. A ona je, ponovimo još jednom, smijenjena iz formalnih razloga.
Što se mene tiče, Tanja Miličić je mogla biti ravnateljica i bez ikakve škole, pa i bez osnovne, samo da je dobro radila svoj posao. Žalosno je da se u 2026. godini još uvijek gleda "tko je što završio", a ne tko što i kako zna raditi. Nikad se nećemo dozvati pameti.
Tako se i Peđa Grbin sakrio iza formalnosti oko diplome, koja mu je dobro došla. Sasvim je jasno da je Tanju Miličić želio smijeniti jer nije zadovoljan njezinim radom. Ali kod nas je još uvijek zabranjeno reći da netko ne radi dobro i da će biti smijenjen zbog toga. Ovdje je radnik svetinja i svi radnici su apriori najbolji na svijetu.
A ništa ne može biti dalje od istine.
Junak
Junak tjedna svakako je Angelo Mattich, bivši načelnik Višnjana, koji je optužen za doista nadrealna djela.
Mattich je godinama obavljao poslove sam sa sobom, kao načelnik Mattich uspješno je poslovao s građaninom Mattichem, premda je taj uspjeh uglavnom doticao njegovu privatnu varijantu.
Da apsurd bude veći, cijelo to vrijeme je uredno dobivao izbore, sve do ovih posljednjih prošle godine, iako se dobro znalo što je radio. Ljude očito nije sekiralo.
Prema USKOK-ovim tvrdnjama Mattich je oštetio Općinu za 50-ak tisuća eura. Nadam se da nitko sljedeću tvrdnju neće shvatiti kao opravdavanje kriminala, ali to je doista bezvezan iznos. Vjerovatno zato nitko u mjestu nije ni reagirao. Koga uopće briga?
Jest, stvar je principa, i zato je dobro da je na koncu Mattich ipak optužen. Ali ako je to vrhunac političkog kriminala u Istri, ta neka njiva koju si je Mattich dodijelio, onda smo doista sretna županija.
Rock
Malo koja svetinja u Puli je toliko sveta kao Jugo rock iz osamdesetih. Ta mitska glazba ima svemirski status uz koji se obično vežu pojmovi kao što su alternativno, urbano i kvalitetno. Onako ukratko, dobar dio Puležana smatra da je sve što valja u povijesti glazbe uglazbljeno na potezu Beograd - Zagreb - Ljubljana (plus evenutalno Rijeka i Pula) od osamdeset i neke do osamdeset i neke druge.
Danas mladi rade dokumentarac o tome kako se nekad slušala dobra glazba i kako je Pula nekad bila pravi urbani grad, a danas je valjda pravi seljački grad. Vjerovali ili ne, dio mladih uzore pronalazi u svojim roditeljima i slušaju ono što su slušali mama i tata. I to se smatra ispravnim smjerom.
Probajmo zamisliti da je tih istih slavnih osamdesetih netko slušao ono što su slušali roditelji i da se radio film o tome kako je Pula u banani jer se sluša nekakav rock, a ne jazz i blues kao u pedesetima. Vjerovatno bi svi pukli od smijeha. Ali danas je drugo vrijeme, danas je cool slijediti glazbene savjete djedova i baka.
Za to postoji naziv, odnosno dijagnoza, i zove se nostalgija. Čovjek bi očekivao da su ljudi naučili razaznati razliku između vlastitih dojmova i objektivne stvarnosti. Ali, očito nisu.
Pogotovo ako to nije obična nostalgija, nego ona, znate, s određenim prefiksom.
Izložba
Ostat će razočarani oni koji su pomislili da sam prestao biti seljak i postao kulturno biće koje ide na izložbe. Riječ je naime o manifestaciji što se tradicionalno održava u Gračišću za Uskrsni ponedjeljak, a službeno se zove Izložba vina.
Moram priznati da sam ove godine prvi put išao na čuveni događaj o kojem se u Istri pričaju samo hvalospjevi. S obzirom na hajp koji mi se u glavi godinama stvarao, mogu reći da Gračišće nije razočaralo. U takvim situacijama, kad vam netko uporno nešto hvali do besvjesti, obično stvar na koncu ne opravda očekivanja.
Ali Gračišće je doista super, uz jedan dodatak, a to je da imate dvadeset godina. To je naime zabava za mladost, možemo je nazvati i Vinistra junior, svjetsko prvenstvo U-21, vinska početnica za momke koji se još nisu počeli brijati i djevojke koje se još nisu pošteno napile.
Naravno, nitko ne brani ulaz starkeljama, svako toliko prođe onim ulicama neki dinosaur, neka kokoš među pilićima, sova okružena vrapcima, možda i kljusan među ponijima. I to je sasvim u redu jer godine su samo broj, ili se barem volimo tješiti da je tako.
E sad, kakva je kvaliteta ponude, o tome ne mogu govoriti. Ja sam na Izložbi vina pio pivo.
Zašto? A zašto ne? Samo se jedna tekućina može nazvati zlatnom.