Talijani nas ponovo osvajaju, možemo ih pobijediti samo u jednom

Čaše

Nažalost, i Dan žena je ispolitiziran. Danas je to, barem u onom formalnom dijelu, samo još jedan dan krajnje ljevice. Marš koji je održan u nedjelju u Puli bio je manje više identičan maršu protiv fašizma koji je održan prije nekoliko mjeseci. Jedina bitna razlika je što se sada okupilo daleko manje ljudi. Teško je to provjeriti, ali svi koji su u nedjelju bili na maršu za Dan žena vjerojatno su bili i na maršu protiv fašizma.

Imali su i pripadajući natpis Ujedinjeni protiv fašizma, iako Dan žena nema veze s fašizmom. Ili možda ima, ako se sjetimo da radikalna ljevica fašizam vidi u svemu. Ono što ima još manje veze s Danom žena je Palestina, ali u povorci smo mogli vidjeti i poruku podrške tom narodu. I to kroz onu notornu parolu "from the river to the sea", koja je u osnovi fašistička.

Da je riječ o političkom skupu pokazao je i govornik, koji je u uvodu pozdravio "drugarice", a potom je pitao muškarce jesu li naučili programe na veš mašini. Uslijedila je prigodna pohvala socijalizma, čisto da se nađe, a nakon toga tvrdnja da su Prvi maj i Dan žena jedini praznici koje treba slaviti. Zaboravio je 29. novembar.

Konačna potvrda karaktera ovog skupa došla je kad je na binu izašla Sanela Pliško. Oko nje se naime posljednjih mjeseci odvijala jedna vrlo dosadna politička trakavica. Potom se zaorio bubanj i krenula je povorka. Meni lično je bilo toliko zanimljivo da nisam ni pivu naručio u Uliksu.

Tvrdnja da je Osmi mart ispolitiziran nije poštena prema onim ženama koje nisu bile na skupu, niti ih taj oblik aktivizma zanima. A takvih je ogromna većina. One su Osmi mart slavile večer prije u kafićima i restoranima, sa svojim partnerima ili bez njih.

Nisu praznile parole, nego čaše.

Tony

Tony Cetinski je otkazao nastup u Novom Sadu jer je dvorana u kojoj je trebao nastupiti u vrijeme Domovinskog rata bila sabirno mjesto za Hrvate. To bi možda imalo smisla, ali samo ako bi mu to bio prvi, a ne peti nastup u toj dvorani.

Rovinjski pjevač je četiri puta nastupio a da se ništa loše nije dogodilo. Kaže da nije znao što se u dvorani odvijalo, ali sada zna. Pitanje je gdje su bile braniteljske udruge da ga ranije upozore.

Iz svega što znamo o ovom slučaju čini se prilično izglednim da se netko iz braniteljskih udruga ustao na lijevu nogu i odlučio prekrižiti dvoranu iako u njoj hrvatski pjevači nastupaju već godinama. U posljednjih 15-ak tamo su pjevali Goran Bare, Jelena Rozga, Gibonni, Damir Urban, Hladno pivo, Parni valjak, Let 3, Tereza Kesovija, Josipa Lisac i Severina. Smisao u cijeloj priči nula, a Tony je sam kriv što je odlučio popustiti.

Nema ništa loše u domoljublju, dapače, ali ono ipak ne bi smjelo stati na put normalnim odnosima. A upravo to je ono što se ovdje dogodilo. Na koncu posljedice trpi samo Tony.

Braća

Nakon dugog opiranja konačno sam odlučio pogledati legendarnu seriju Band of Brothers o satniji američkih padobranaca iz Drugog svjetskog rata. To je serija iz 2001. i kako nisam baš neki fan ratne tematike, punih 25 godina sam se opirao Združenoj braći. Sad mi je žao što se nisam opirao i dalje.

Nije problem u seriji, koja je doista sjajna, nego u jednoj asocijaciji za koju je serija kriva. Sjedim neki dan u Uliksu, tamo ispred ulaza, i gledam ono što se vidi ispred mene. U jednom trenutku palo mi je na pamet da bi se epizoda Združene braće komotno mogla snimati i ovdje. Bez pripreme, rekvizita i kulisa, predio od Zlatnih vrata do početka Prvomajske savršeno bi glumio Drugi svjetski rat. Dovoljno je parkirati tenk negdje sa strane i nitko ne bi shvatio da je to moderan grad. Scenski majstor bi dobio Oscara.

Već godinama u raspravama Pula vs. Rijeka branim Pulu svim sredstvima. Objašnjavam da se ta dva grada mogu mjeriti, izmišljam i dodajem, Rijeci oduzimam, obavezno pretjerujem, ponekad otvoreno lažem. Ali ta bitka se ne može dobiti. Pula u nekim svojim dijelovima izgleda toliko bijedno da nema pomoći.

Jest, ljeto je ovdje i dalje triput bolje nego u Rijeci, ali grad na momente izgleda kao da je upravo završilo bombardiranje. Kao da se na uglovima i kantunima vodila strašna bitka, pucalo iz mitraljeza, bacalo granate i puštalo gelere da ostanu na cesti. Ovo već opjevano crnilo u Prvomajskoj, naravno, nije pomoglo.

S obzirom da je ovo već milijardu i neki tekst na istu temu, i da je već sve jasno i čvorcima na grani, preostaje nam nada da će se stvari ubrzati. Cijeli krug od Fine preko Giardina i Portarate pa Prvomajskom preko Foruma i Kandlerove do gradske knjižnice - treba sveopću obnovu. I to hitno!

Zvijezde

Uljanik u budućnosti planira graditi ratne brodove. Prilično je to ambiciozan zalogaj za tvrtku koja je posljednjih godina porinula samo plutajući dok, i proglasila to povijesnim trenutkom. Ali ako je već naizbježno da Uljanik postoji i zauzima pola pulske obale, onda valjda nije loše da barem pokazuje ambiciju.

S obzirom da je svijet poludio i ratovi izbijaju na sve strane, gradnja ratnih brodova čini se kao mudar potez. Na treba smetnuti s uma da je Hrvatska smještena na moru. Ako izbije rat teško ćemo se obraniti koristeći batane i kaiće.

A kad savladamo proizvodnju ratnih brodova, možemo se prebaciti na svemirske. I to je naime nedavno ubačeno u popis poslova koje može obavljati Uljanik. Ja na primjer već zamišljam kapetana Pickarda kako mu se ćela sjaji na mjesečini dok na pola puta između Andrije i Calucema uzlijeće prema Saturnu.

Naravno, prije nego se uputimo prema beskrajnim prostranstvima trebat će nekako dogovoriti što sa firmom, koja je sve tri posljednje godine za koje su dostupna financijska izvješća završila sa minusom. I kratkoročnim obvezama koje su u prosjeku duplo veće od prihoda.

U ovom trenutku se čini da Uljanik možda neće vidjeti svemir, ali bi mogao vidjeti zvijezde.

Gigant

Jedna teorija kaže da bismo mi u Hrvatskoj, a naročito u Istri, bez Talijana bili 300 godina zaostali. Italija je naime zemlja nenadmašne kulture, kako književne tako umjetničke i glazbene. Pravi gigant, a mi imamo tu sreću da smo prvi susjedi.

Utjecaj Talijana vidi se ovih dana po nazivu stranke Drito, koji su odabrali Marija Selak Raspudić i njezin suprug Nino, profesor talijanskog jezika. Taj izraz drito toliko je uviježen u hrvatskom da ga uzimamo kao naš.

U vrijeme bivše države Talijani su nam prodavali razne blagodati kapitalizma, koje u komunizmu nisu postojale. Trst je u to vrijeme bio omiljeni grad Jugoslavije. Danas i ovdje imamo sve što imaju i oni, osim hrane. To je onaj dio kulture koji desetljećima vjerno kopiramo, a uskoro ćemo ga iskopirati do kraja.

Počelo je još davno, paštom, šugom i njokima, nastavilo se osamdesetih velikim otkrivenjem pizze, a sad od Talijana kopiramo i nešto vrlo jednostavno. Ako nekog zanima koja je razlika između balkanske i talijanske kulture, neka samo pogleda kako izgledaju sendviči. Ovdje je to "po kruva" i parizer, a tamo, samo čas da prepišem, schiacciata s mortadelom ili pršutom, kozjim sirom ili mozzarelom, sušenim rajčicama i najboljim maslinovim uljem.

Početkom svibnja u Rovinju će se otvoriti prvi schiacciata bar, a mi više nećemo morati u Napoli. Dragi naši Talijani, svaka vam čast.