Zna se da su liberali škrti, ali stvarno su mogli naći bolji restoran

Krešo

Moj profesor iz hrvatskog jezika Krešo Cvjetković nije volio nove riječi u tom jeziku. Malo sam sad zaboravio detalje, ali čini mi se da ga je ljutilo što svi odjednom koriste štovani, umjesto poštovani. Pa umjesto od poštenja, riječ tvorimo od nekakvog štenja.

Sjetio sam se toga neki dan kad sam naišao na još jedan biser hrvatske PR zajednice. Taj biser je "budući planovi". A kakvi mogu biti planovi nego budući? Sama poanta planiranja je da se ono odnosi na budućnost. Ali kad se napiše da je "štovani gospodin iznio buduće planove", to svakako zvuči pametnije nego da je "poštovani gospodin iznio planove".

Drugi primjer, čini mi se još gluplji, je "zajedničko druženje". Ako teoretski možemo zamisliti planove koji nisu budući, definitivno ne možemo zamisliti druženje koje nije zajedničko. Jer ako nije zajedničko, nije ni druženje. Osim, je li, kad se družimo sa... Desankom Šakić.

Kralj PR terorizma je ipak dionik. Od kad je ta idiotska riječ lansirana u orbitu raja je ne prestaje koristiti. Odnosno ne raja, nego PR stručnjaci. Prilično sam siguran da prije 10 i kusur godina nitko nije imao pojma što je to dionik. Možda grčki bog vina? Dionik je nešto kao sudionik, ali važniji. Sudionik može biti svaka budala, ali tek kad postanete dionik, onda ste uspjeli u životu.

Nažalost, Krešo više nije s nama. Da je pogađao tko će iz razreda zarađivati za život pišući, ja bi vjerojatno bio na posljednjem mjestu. Nadam se da bi ovaj napis zaslužio barem dvojku.

Batak

Kad već evociram uspomene evocirat ću još jednu, i to na omiljeno jelo iz djetinjstva. Bila je to kokica s pomfrijem, danas bi se reklo piletina, preciznije pileća prsa.

Ali šta dete zna šta je meso, dete uzme i jede. Tako sam i ja žuljao ta prsa, iako je batak bolji. Znaju to kokice i kokani iz centra hrvatske politike, koji su koaliciju začeli u restoranu Batak!

U prošlim crticama pisao sam kako je koalicija liberalnog centra odlična stvar, a predložio sam im i ime Lice (neću tražiti autorska prava). Međutim, oni su postali Batak! Pa može li gore? Samo zbog naziva će izgubiti glasove.

Jer kao prvo, koliko god bio bolji od prsa (ovisi na koji batak se misli, ali to je druga tema), batak baš i nije sreća. Znam da liberale bije glas da su škrti, ali stvarno su mogli naći skuplji restoran. Milanović je po koaliciju išao u kultni kastavski Kukuriku, a ovi odoše u pečenjaru. Imaju sreće da ih nisu prozvali Ćevap koalicija.

Ako je već pokrenuo inicijativu, IDS je trebao predložiti i restoran. Zamislite da se zovu Koalicija Boccaporta, ili Savez Gagliardo? Dobili bi milijun glasova. Ovako, dobit će hrbat. I to onaj koji nije ni za juhu.

Gen Z

A gdje je hrana, pa makar i batak, tu mora biti i piće. Vrijedilo je to stotinama godina, možda i hiljadama, ali onda je došla Generacija Z.

Ta ekipa, rođena nakon 1997., ne pije alkohol! Da, dobro ste pročitali, njih to jednostavno ne zanima. Postoje naravno i oni koji piju, ali ukupan promet vatrene vode ja pao, i to opipljivo.

Čitam neki dan vijest o događaju u Rovinju na kojem je predstavljeno bezalkoholno vino. Kakvo li je to tek sranje? Odmah mi je palo na pamet da je proizvođač mislio na Gen Z.

Naravno, piti alkohol nije dobro. Ne treba ovu eskapadu shvatiti kao reklamu za nešto što je štetno. Ali malo, ponekad, i kad si mlad...?

Mene tješi jedno drugo istraživanje, koje je pokazalo da je u proteklom stoljeću svaka generacija bila pametnija od pošle. Sve do jedne. A ta je, naravno, Gen Z.

Sipa

U prošlim crticama pisao sam i o tome kako bi Istra bez turizma bila Afrika. Taman taj dan, minule subote, saznali smo da Istra može biti Afrika i sa turizmom. Naime, asfaltirali su Prvomajsku.

Mislim da su jedino dimnjačari zadovoljni, jer sad će se moći kretati gradom kao nindže.

Priliku je dobio i pulski turizam. Komotno mogu reklamirati safari. Nedostaje samo da netko u Prvomajskoj krene prodavati štukalnice i koplja.

Kaže jedan čitatelj da bi on to obojao u bijelo. Ili još bolje, da se napravi podloga sa iscrtanim pločama. Ali u Gradu nisu zainteresirani. Njima se baš sviđa ovo crnilo. Njima, dimnjačarima i sipama.

Stručnjaci kažu da će asfalt s vremenom promijeniti boju. Moramo, dakle, biti strpljivi. Do tada - Afrika. Za sada sa strujom.

Modrić

Znate ono kad roditelji pitaju sina što bi želio biti kad poraste, a on kaže Luka Modrić. Ili ako je curica, Sandra Benčić. Eto, tako i Pula, kad je bila mala i kad su je mama i tata pitali što želi biti kad naraste, Pula bi rekla da želi biti - Poreč.

A zašto sad opet Poreč? Pa zato Poreč. Čitam neki dan, mrtvi hladni, kao da je to bilo koji drugi radni dan, što zapravo i jest, Porečani najavljuju popločenje rive. Nema tamo velikih najava, stoljetnog čekanja ni privremenih rješenja. Oni se samo jedan dan pojave i kažu da kreće popločenje. I to, naravno, kamenim pločama.

Probajmo sad zamisliti da je Loris Peršurić odlučio na rivu baciti crni asfalt. Vjerojatno bi ga iz Valamara naciljali snajperom u lijevu obrvu. Ali njima se to ne može desiti. Pa nisu oni Pula. U oba značenja te riječi.

Ono što je dobro je da za Pulu radi vrijeme. Kao prvo, asfalt mijenja boju, a kao drugo, za pet godina, pa neka bude i deset, petnaest, dobit ćemo i mi kamene ploče.