Upoznajte Zvončicu. Ona je iz Pule i vedrog je duha. S njom ćemo se družiti ubuduće

Nastup

Taman kad smo mislili zvati policiju u strahu da je možda netragom nestao, Anton Kliman se oglasio u Saboru! Ni uz najbolju volju ne možemo se sjetiti kada je posljednji put govorio. 

Sada je besjedio o Jurju Dobrili i premještanju njegovih posmrtnih ostataka iz Italije u Hrvatsku, odnosno u Poreč. Bio je to, kaže Kliman, veliki dan za Istru i Hrvatsku, koji je svojim značenjem daleko nadilazio prostor koji mu je posvećen u javnosti.

I to je istina, ali ima jedan problem. Takvi događaji naprosto ne zanimaju širi krug ljudi, a portali danas objavljuju samo ono što zanima širi krug ljudi. Po mogućnosti najširi. 

No nema veze, vratimo se mi Klimanu. Možemo konstatirati da je 21. siječnja odradio svoj govor u Saboru za 2026., pa je sada 11 mjeseci na miru. I deset dana. 

Kada pogledamo nastupe IDS-ovaca, možda je i bolje da šuti.

Nastupi

Paus i Peršurić su toliko zanimljivi u Saboru da ih se može prepisati kao tablete protiv nesanice. Progutate jednog Dalibora i jednog Lorisa uz čašu vode i garantirano ćete ćorit sve do jutra. 

Čini se da djeluju po sistemu "ja vamo, ti tamo". Ovaj tjedan Paus je govorio o izboru sudaca Ustavnog suda, a Peršurić je junački branio postojbinu. Jedva čekamo vidjeti što će učiniti Anteo Milos, koji ulazi umjesto šefa stranke. Hoće li uspjeti uskočiti u te cipele.

Dušica Radojčić se pak registrirala za nove djelatnosti. Nije to više samo letva i lopata, mješam malter motam žicu, ovaj tjedan bavila se otpadnim gumama i peradarstvom u Sisku. Što je sljedeće? Istraživanje izotopa ugljika na Marsu?

Sanja Radolović je pak u konstantnom sukobu s vladajućima. Ako joj Hajdaš ne dodijeli neku medalju za junaštvo, bit ćemo jako razočarani. Izraz lica Njonje Jandrokovića kad joj daje riječ nešto je na granici prezira i užasa. 

I onda netko krivi Toneta ča niš ne govori? Forši boje. 

Vijeće

Ako su Paus i Peršurić tablete za spavanje, onda je pulsko vijeće jedan golemi buzdovan kojim vas netko uspava na mjesec dana. 

Bio sam neki dan na aktualnom satu i najbolja stvar koja mi se tamo desila je flašica vode koju sam uzeo na izlasku. Pardon, najbolja stvar bili su Goran, Lorena i Samanta iz HDZ-a, koje sam pronašao ispred zgrade. Pišem ih imenima jer mi je nekako glupo zvučalo kad sam napisao prezimena. 

Kao zločesti učenici koji markiraju nastavu, oni su pušili cigare i domunđavali se potiho u sigurnom zaklonu. Da sam ja kojim slučajem vijećnik, mislim da bi pola sjednice proveo tamo. Ili preko u kavani. Nema ništa loše u bježanju sa sata, to je uvijek bio najbolji dio đačkog doba.

Naročito kad je nastava zanimljiva kao ruske upute za vešmašinu. Peđa Grbin je definitivno eutanazirao vijeće, do te mjere da svi djeluju kao zombiji. Razne serije su se snimale u Puli, a kao stvoreni smo za Walking Dead.  

Zaključak prve tri crtice? Politika je postala dosadna. Hajmo se uloviti za nešto drugo. Na primjer, za nogomet.  

Pezzi

Sjećam se Ede Pezzija još tamo iz osamdesetih kad sam slušao prijenose nogometnih utakmica na radiju. Bilo je to drugo vrijeme, utakmice na televiziji bile su rijetke, sve što smo imali bio je radio i Sportski pregled nedjeljom. 

Edo Pezzi je imao sve što radio reporter mora imati, dinamičan glas i moć opisivanja situacije, a uz to, kao šlag na tortu, karakterističan splitski naglasak. Kada se tome doda i karakteristično ime i prezime, Edu Pezzija je znala cijela Jugoslavija.

Neki dan sjedi legendarni Pezzi u splitskom studiju HRT-a i zajebava, skupa s voditeljem Petrom Vlahovom, Istru i Istrijane. Tema je kako ovdje u nogometnom klubu Istrijana zapravo nema, kao što nema ni ljudi na tribinama. "Kod nas na balote dođe toliko", ispalio je Edo Pezzi i podsjetio na dobru staru splitsku aroganciju. Znate ono, da se kod nas zadrži snig tri dana, imali bi prvaka svita u skokovima.  

Čitam malo tko to igra za Hajduk, redom Pajaziti, Bamba, Diallo, Kalik, Sigur, Pukštas, Almena... Sve sami Dalmatinci. Ako ništa drugo, Pezzi je motivirao Istrijane, i one koji će to tek postati, da sutra na Poljudu uzmu bod Hajduku. A možda i sva tri. 

A mi barem znamo da čuveni radio reporter i dalje ima karakterističko ime i prezime, samo ono danas glasi - Edo Spezzi.  

Zvončica

Jutros sam se ustala i prvo sam vježbala jogu. Poza drvo. Dok sam to radila razmišljala sam koliko je stabala u zadnje vrijeme posječeno u Puli. Suza mi je kliznula niz obraz. Mislim da ih je između trinajst i šesnajst. Fašisti! 

Nakon joge sam si napravila sendvič. Pecivo gluten free, avokado, špinat, tofu i mrkva. Potom sam otišla na Instagram i lajkala novu objavu Grete Thunberg. ICE napao indijance u Minneapolisu. Pa kako se usuđuju? Nevjerovatno. Fašisti! Fašisti!

Uslijedio je trening. Treniram pikado. Na tabli imam lik Donalda Trumpa. U onoj njegovoj crvenoj kapi. Za rođendan hoću i jedan na Thompsona. I na Marina Miletića. Postala sam vješta. Svaku strelicu bacam u oko. Motivira me jer su to fašisti. Fašisti!

Popodne sam šivala zastavu Palestine. Kaže mi Tončica iz Rojca da bi trebala i jedna na Venecuelu. Nema problema. Prošla sam tečaj šivanja, a vremena ionako imam dovoljno. Navečer sam gledala Mladog Karla Marxa. Sviđa mi se. Gledala sam taj film sedamnajst puta. I još ću.

Prije spavanja sam si pustila Dead Kennedyse. Bacila sam oko na instač. Potpisala sam peticiju da se Izrael izbaci s Eurovizije. Nisu normalni ako ih puste da pjevaju. Iznerviralo me jer sam vidjela da na prvenstvu za rukometaše igraju samo muškarci. Sramota! A gdje su žene? Poslala sam im protestno pismo. Ma šta pismo, zaspamala sam im inbox. 

Fašisti!