Top pet crtica na kraju godine: This is Istria!

Šampon (26. 4.)

Neki dan me pita jedna gospođa da joj pojasnim tko se sve kandidirao za župana. Ja nabrajam, a ona zna samo za Miletića.

Par dana kasnije prolazimo Portaratom pored onog golemog plakata u kutiji. Kažem ja: "Evo, to je Sanja Radolović". Pogleda ona i kaže: "A, vidjela sam to. Mislila sam da je reklama za šampon".

I doista, kad se malo bolje pogleda, na plakatu žena mlađih godina s bujnom frizurom, a ispod piše "Prirodno". Što bi uopće moglo biti nego šampon?

Par dana kasnije dođe Uskrs i zaustave me na cesti neki Slovenci i pitaju gdje je kino. Ja im pokažem na Valli, a oni me zamole da pogledam kad se prikazuje Kremenko. Tu je cijela obitelj, Anže, Špela, Fika i Pika, pa bi pogledali jedan lijepi film za djecu. Nisu znali da su izašli novi Flinstonsi. 

Nisam ni ja znao da su izašli. Gledam program na mobitelu, ali nigdje nema Kremenka. "Kak pa ne", kaže Špela, "pa poglej tam". Okrenem se i pogledam, a kad ono, s plakata se smješka Goran Mihovilović.

Svirač (3. 5.)

Ako me netko pita za koga ću glasati na pulskim izborima, od neki dan imam novi odgovor. Za onoga tko makne gitaristu s Portarate!

Siguran sam da znate o kome je riječ. To je onaj gospodin koji svira samo pjesme u rasponu od depresivnih do onih koje potiču na samoubojstvo. 

I lako je svima koji samo prolaze i uspiju čuti možda tri takta. Što je s nama koji sjedimo u Uliksu i slušamo zov na harakiri?

Molim lijepo, dragi kandidati. Barba može svirati i na Forumu. Pa nek njih tamo tjera na mač.

Druga opcija je aneks na dozvolu. Lijepo se napiše da nakon tri tužne mora svirati barem jednu veselu.

Toliko će valjda izdržati.   

Pula (12. 7.)

Kako je rekao jedan mudrac, po krumpir se ide na tržnicu, a po informacije u kafanu.

Tako je do mene došla informacija da su u Puli rođene trojke. Javio mi je moj i njihov (od roditelja trojki) zajednički prijatelj Matej. Svima nam je zajedničko i da visimo u Uliksu. 

Tekst o trojkama pulske obitelji Krstić pročitalo je 18.000 ljudi, a na fejsu ga je lajkalo preko 1.400. To bi bile sjajne brojke i za Index!

Dio priče ostao je, međutim, u pozadini. A to je da je Ana Krstić Hrvatica iz Slavonije, a Miloš Srbin iz Paraćina! 

U Puli Hrvati i Srbi žive zajedno, u ovom slučaju i doslovno. To su nove generacije koje nisu opterećene ratovima. Možda zvuči patetično, ali u Puli se Hrvati i Srbi ne razlikuju. Jezik nam je, poznato je, prilično sličan.

Pavle, Marta i Iva Krstić, presretne pulske trojke, neće biti ni Hrvati, ni Srbi. Istovremeno će biti jedno i drugo. Jednog dana kad porastu, neka budu što žele. 

Ipak, uz svu slobodu, imat će i jednu obavezu.  

A to je da piju kavu u Uliksu.  

Skijanje (16. 8.)

Crtice bez politike su kao selo bez crkve. Sve je to u redu, živi se, ali gdje je duh?

Trenutno je sezona kiselih krastavaca, ali protiv tih krastavaca mi se moramo boriti kako znamo i umijemo. Na primjer, izmišljanjem.

Tako ovih dana saznajemo gdje tko ljetuje od istarskih znanih lica. Pa, krenimo redom. 

Od Sanje Radolović dobili smo razglednicu iz Jamajke. Igra odbojku na pijesku na nekom igralištu bez mreže, samo dva slamnata kolca vire u zrak. Iz aparata joj lete lopte a ona ih nabija na drugu stranu. "Ovaj put ću i ja pobijedit", poručuje Sanja odlučna lica.  

Mihovilović se javio iz Las Vegasa. Puši kubanku i pije Negroni na luft madracu posred bazena. Čini se da je smršavio, smije se onim svojim Kremenko osmjehom od uha do uha. Oko bazena s pumpom zapuhano trči ekipa TV Nove. Kad se njemu malo ispumpa, oni upumpaju. Snimaju prilog "Ovo je mogla biti Istra". Podnaslov - "Samo da ste izabrali pravog čovjeka".

Peđa i Sike na godišnji ne idu. Oni su isto na luft madracima, ali u gradskoj palači. Nema smisla ići doma, samo klizneš i ćoriš. A i sigurni su, jer na ulazu stražari Sanja Kantaruti. Pored nje ne može proći ni armija. Ideja je šator na Forumu, ali nisu sigurni da je pametno. Netko će pomislit da su branitelji. 

Dušica ljetuje, gle čuda, na Fratarskom otoku. Došla je 1. 6. i bit će tamo do 1. 9. Umiva se na izvoru, pomiva na ušću. Zube pere medom pčelinjim. Stanuje između četiri štange, a kad kiša padne pokrije se lišćem. Hrani se gljivama, korijenjem i yu rockom iz osamdesetih.  

Boro ima radni godišnji. Prvo je skinuo sako, pa kravatu, pa duge hlače. Sada izgleda kao bečki dječak. Igra karte na Ferijalnom, a između partija skokne na pionirsku feštu. Jedino on ih je ovo ljeto obišao više od Night Expressa.

Peršurić ljetuje na Rabu. Nije siguran jel mu bolje ostat tamo, il se vratit u ludnicu od IDS-a. Kliman ljeto provodi u glazbenom kampu. Želi napisat nastavak pjesme "Neću izdat ja, Boga nikada". Zoričić u Splitu podmeće kajle Garciji i želi postat trener Hajduka. Ono s konzaltingom je bila samo varka. 

Vili Bassanese šuruje po Miamiju. Ako bude u redu, tako će i Umag uskoro izgledati. Labinski Plašković naciljao je Njujork. Išao se izvinit iseljenicima. 

Kuda koji, mili moji. Raspršili se ko izviđači. 

A gdje je Ivan Jakovčić? Na skijanju. 

This is Istria! (25. 10.)

Ako je u mit o Sparti ušao broj 300, u mit o Istri ući će 200. 

Vijest godine za mene je ona koja je objavljena neki dan, a to je da je na natjecanje za smotru rakije u Humu došlo ravno 200 uzoraka. I da su neki ljudi, neki tamo žiri, isprobali svih 200. Ako će ocjenjivanje biti objektivno, svaki pojedinac je morao sunut svaku. 

E sad, da. Ja ovdje imam jedno pitanje. Imam ih nekoliko, ali najviše me zanima u kojem su vremenskom periodu to učinili. 

Ako je recimo 200 dana, onda je to jedna rakijica dnevno. Reći ćemo, ništa strašno. Ako je 100 dana, onda su to dvije na dan. Opet, ladna voda. Jebeš čovjeka koji ne može drmnut dvije rakije dnevno. 

Ako su na raspolaganju imali 50 dana, to su već četiri po danu, što predstavlja određeni problem. Ali, rekli bismo, sasvim nevelik. Ako je u pitanju 10 dana, onda je to, samo malo da izračunam, 20 rakija dnevno. E to već jest problem, ali nije nerješiv. Jedan kvalitetan dasa to čvrčne bez grča. 
  
Međutim što ako su imali samo pet dana? Dakle, sad mi već treba digitron, 40 rakija na dan. E to je već doza koja ruši! Ali, ne svakoga. Vjerovali ili ne, postoje kapaciteti koji to mogu podnijeti. Siguran sam da takvih pojedinaca na ovom poluotoku ima. 

Ali, što ako su posao obavili u tri dana? To je 66 i pol rakija na dan! Jebeno! Nisam siguran što reći, koju, je li, posluku porati. Ali nakon pomnog promišljanja, ipak prosuđujem da tamo negdje u divljini, iza sedam brda i tri potoka, onkraj zdravog razuma, mora postojati neki barbić, neki gutač vatre s jetrom veličine lubenice, koji i to može prožvakati.  

Međutim, što ako su cijeli posao obavili u samo dva dana?

E pa to ruši i konje. I slonove. Stotinu rakija u jednom danu, apsolutno sam siguran, nitko ne može podnijeti. Nema šanse. No chance. Niente. Nada.    

I što mislite, u koliko dana su ih popili? 

Pa u jednom, naravno.