Ako vas zanima kako su se osjećali protivnici Mikea Tysona, počnite čitati najave gastro manifestacija u Istri

Ludilo

Na kraju svake ljetne sezone u Istri polude konobari, kuhari i novinari. Prvi i drugi jer su se naradili u kafićima i restoranima, a treći jer su se predozirali praćenjem manifestacija. Kao da je netko nabavio onu golemu špricu za ispumpavanje cerumena iz ušiju, napunio je čistim heroinom od vrha do dna, kvrcnuo po njoj prstima, pa sve to u jednom šutu ubrizgao ravno u venu. Eto, tako se osjećamo.   

Ili još bolje, kao da nas je netko, ali ne bilo tko nego potomak Godzille i King Konga, s vrlo aktivnom hipofizom i maljavim šakama, dva i pol sata šamarao lopatom za krupni pijesak, u pravilnim vremenskim razmacima po lijevom pa po desnom obrazu. 

Ili još bolje, kao da smo eksirali gajbu najgoreg piva, ulijevali ga u sebe kao izgubljena ekspedicija u centru Sahare kad je nakon 15 dana netko pronađe i pruži joj vode, pa ga krenuli gasiti eksiranjem rakije sa sajma u Pranjanima. I sve to dok nam pijani trubač iz Dragačeva tuli pogrešne tonove ravno u oba uha. 

Više ne postoji plod neba i zemlje, a ni međuprostora iz pete dimenzije, s ove ili one strane vremena, ili onkraj vidljivog svemira, koji u Istri nije pretvoren u eno-gastro manifestaciju. 

Ne potoji taj izraz koji nije upotrijebljen da se dočara radost i slast koje ćete iskusiti, samo ako se još jednom prepustite u ruke genijalnih chefova, vinoznalaca i agrarnih magova, poznavatelja i kreatora strasti, znanja i tradicije, koji će sve tajne dobrog života iznijeti pred vas.    
   
Dragi čitatelji, ako vas zanima kako su se osjećali protivnici Mikea Tysona, počnite čitati najave gastro manifestacija u Istri. 

Za posljedice - ne odgovaramo.

Kupid

Malo koga je izenenadilo da je u Puli pronađena skulptura iz rimskog doba koja prikazuje čovjeka kako drijema. Zagovornici legendarne tapije dobili su krunski dokaz da je ovaj grad naprosto uspavan.

Znali su to još pulski Rimljani, pa su svoje domove ukrašavali usnulim kipovima, koji ćore polumrtvi začepljena nosa i s crtom na ustima. Teško je odrediti, ali prilično smo sigurni da naš Kupid nije prikazan kako spava po noći, kao sav normalan svijet, nego njonja po danu, zaspo u po suništa na pravdi Jupitera, srušio se od dosade i žgvaceta s njokima.     

Sve je još jasnije ako se uzme u obzir da je Kupid bog požude, privlačnosti i erotske ljubavi. Ovi afiniteti u Puli su uglavnom suspregnuti, odloženi do daljnjega, poput reforme javne uprave, zaboravljeni i umireni, točno kao naš junak koji sniva na lavljoj koži. Sanja da je lav, a u naravi janje. 

A pored Kupida, kao krunski dokaz da se radi o Puli, gradu kojeg volimo baš zbog njegovih nebrojenih mana, nalazi se još i mali gušter. Sigurni smo, u novčaniku.

Susramlje

Tri moderne riječi popularne su u eteru posljednjih godina. Jednu je Sanja Radolović upotrijebila u jubilarnoj 204720484947204. raspravi o Kaštijunu neki dan na Županijskoj skupštini. Druga opisuje kako je to rekla. Treća opisuje Borisa Miletića.

Pitala je Sanja župana osjeća li barem malo SUSRAMLJA zbog Kaštijuna. Nisam bio na Skupštini, ali čitam to u pedantnom izvještaju sa sjednice kojeg je napisao Istarski.hr. Zamišljam Sanju Radolović kako u poznatom zanosu, polutransu, sipa bujice na nebogog Borisa.

Sanja je u svom nastupu, točno znam iako ne znam, potpuno IZNEVEROVALA. Nije joj jasno kako to Boris može danas pričati da je Grad Pula kriv za Kaštijun, a u vrijeme dok je on bio Grad Pula, Grad Pula nije bio kriv za Kaštijun. Sad kad je on Županija, e sad je baš Grad kriv.

Zamišljam i Borisa kako mirnoćom šaolinskog redovnika, kao karate velemajstor s crnim pojasom dvadeseti dan, bez da je pomakao i najmanji musculus na licu i bradi, KULIRA situaciju. Drven poput Sfinge Miletić odgovara Sanji da izvlači iz konteksta i ne poznaje materiju, a potom ubada tvrdnjom da ni ona ništa nije napravila kad je držala vodu Filipu Zoričiću.

Možda je najbolje rekao legendarni Enco, predstavnik penzionera, da pomoć potražimo u Zagrebu. Na primjer, tako što ćemo premjestiti Kaštijun negdje kod Buševca, Pisarovine ili Klinčevih Sela. Pa nek se oni tamo jebu s njim.  

Ovo ovdje ionako je već postalo teški KRINDŽ.  

Mobitel

Krenula je kampanja za zabranu mobitela u školama, to je ovih dana glavna tema po cijeloj zemlji pa tako i u Istri. Zagovornicima su puna usta mentalnog zdravlja i dobrobiti učenika. Jedna je to od rijetkih inicijativa koje uživaju konsenzus uzduž političkog spektra, pa će svakako biti i usvojena.   

I to je, naravno, u redu, ali meni iskreno jedna stvar ipak nije jasna. Ako djeca ne smiju koristiti mobitele u školama, a na mobitelima su danas dostupne apsolutno sve informacije, i ne samo informacije nego i pripadajuće analize i pojašnjenja, putem umjetne inteligencije i mora drugih alata, što će djeca u školi uopće raditi?

Ako je odgovor da će učiti tradicionalnim metodama, pretraživati gradivo po udžbenicima i zapisivati ga olovkom u bilježnice, onda je to, da prostite, grčka tragedija. Što se netko nije dosjetio da pišu kao Gutemberg, izlijevajući slova od metala pomoću ravnih ploča?

Htjeli mi to prihvatiti ili ne, mobiteli su danas osnovno sredstvo za život. Preko njih se ljudi u svakom trenutku informiraju i educiraju, zabavljaju, rade i stvaraju. Svaka škola koja negira tu vrlo očiglednu činjenicu doima se opasno zastarjelom. 

Ako je nekome doista stalo do djece i njihove budućnosti, možda bi trebao zabraniti besmislenu razonodu, ali ne mobitele kao takve. U 2025. godini nastava bi se trebala bazirati upravo na tome kako što bolje, brže i pametnije koristiti servise dostupne u našim džepovima. 

To se neće dogoditi ako mobiteli budu stajali doma.  

Uzbuna

A koliko mobiteli mogu biti korisni, svakako i beskorisni, Pula je osjetila na svojim plećima minule nedjelje, kad smo se mamurni i čili, kako već tko je proveo subotu, budili uz sirenu pored svojih postelja. 

Točno zamišljam pristojnog pulskog pijanca, koji se počastio odlaskom u Stellu na Acu Lukasa, ili u Pietas na dičnog Pekija, a možda je samo tamanio gemište daleko od očiju svjetine, kako se prepao rano ujutro kad mu je aparat na noćnom ormariću počeo nepodnošljivo kreštati.

Ja lično sam pomislio da me netko jebe na sveti dan ujutro, da je to poziv preko neke nove aplikacije, da sam skupa s updateom skinuo i sulude zvukove, sve nesvjestan da išta od toga činim, i da mi sada telefon daje do znanja da me neka neželjena persona treba i zove, i to tako da mi puca ravno u mozak. 

Ako netko slučajno ne zna o čemu se radi (a za pratiti crtice uvijek je potrebno određeno predzanje), radi se o detoniranju bombe na Velom Vrhu, koje je svekolikom narodu obznanjeno putem mobilnih telefona, u obliku nove usluge predviđene za vanredne situacije, u naravi teške pilane. I nekom crvenom kockom preko cijelog ekrana.

Proces se odvio dva puta, prvo da nam priopće kako opasnost počinje, a potom i da je opasnost prošla. 

Na koncu je aparat postavio pitanje - želite li primati ovakva upozorenja i u buduće?

Naravno, stisnuo sam "želim".