Ovakve mokasine ima samo pet ljudi na svijetu. Jedne su u Istri

Tabor

Kad sam svojedobno kao novinar došao na Rab, prva stvar koju sam naučio je da tamo postoje HDZ-ovi kafići i SDP-ovi kafići. Izbori na Rabu znali su završiti sa svega nekoliko glasova razlike i dva tabora strogo su podijeljena. To da će HDZ-ovac sjesti u SDP-ov kafić i obrnuto, ne može se dogoditi ni u ludilu.

Podjela ne staje samo na kafićima. Praznici se slave tako da postoje dvije ceremonije, jedna za branitelje, druga za antifašiste. Kao da živimo u dvije stvarnosti. Već sam pisao da mi je Rab najdraži grad na svijetu, ali ideološka snošljivost nije mu jača strana.

Ista stvar je u velikom dijelu zemlje. Branitelji i antifašisti stoje kao sukobljene strane. Ideološki neprijatelji koji se podnose samo iz kurtoazije.

U Istri kurtoazije nema, branitelji i antifašisti nastupaju zajedno. Imali smo dobar primjer neki dan na Vrbanovici, na obilježavanju djelovanja vojno pozadinske stanice u Drugom svjetskom ratu. Rame uz rame, branitelji i branitelji, antifašisti i antifašisti, jer jedini i drugi su jedno i drugo.

U današnje vrijeme, kad se od ideološke galame ne čuje razum, Istra je primjer koji svijetli u mraku.

Bordo

Obavezna oprema za borbu protiv poplava u Istarskoj županiji su mokasine, po mogućnosti crvene ili bordo boje. Ako netko misli da ta nježna obuća nije primjerena za metar vode, onda se grdno vara.

Nisu to naime obične mokasine, one su od bengalske kože, koja je kompletno otporna na vodu. Kad kvrcnete petom o petu, pretvaraju se u peraje.

Ove supermokasine proizvedene su u svega pet komada. Jedne su kod Elona Muska, jedne kod Trumpa, jedne kod kralja Engleske, jedne kod predsjednika Kine, a jedne kod Bore Miletića.

Kako je istarski župan upao u društvo, nitko ne zna. Ali da ih ima, pokazao je neki dan u poplavljenim područjima, koje je herojski branio u bordo mokasinama. Kad ga je vidjela, poplava je pobjegla glavom bez obzira.

Tako sada znamo da nam se župan više ne zove Boro Miletić, nego Bordo Miletić.

Andrija

Čini se da je Sveti Andrija još jedno mitsko mjesto u Puli, poput Muzila, Valkana i svake veće livade.

Otok je ovih dana oslobođen Uljanikova otpada i sad se zdvaja što od njega učiniti. Hoćemo li ga sačuvati netaknutim za generacije, ili urediti nauštrb prirode?

Ova dilema je besmislena jer Andrija nikog ne zanima. U Puli postoje i atraktivnije parcele koje svejedno nitko ne želi. Stari Hrvatski problem je što mislimo da se svijet vrti oko nas. Da investitori stoje u redovima i da ovo što mi imamo nema nitko drugi na Zemlji.

Zato je izvjesno da od Andrije neće biti ništa, barem ne u ovom mileniju. Grad će ga malo urediti, doći će netko iz znatiželje, zalutat će poneki brod i čamac. I to će biti to. Stavio bih sto dukata da će naš Andrija za tisuću ljeta izgledati baš ovako kako izgleda danas.

Zato bi bilo najbolje da od Andrije napravimo pulski Liberty island. Postavimo kopiju Kipa slobode u cijela 93 metra, i zapalimo baklju da gori za sva vremena.

Pizza

Nekada davno na Trsatu postojala je pizzeria koja se zvala Mamma Mia. Neki kažu da je to najstarija pizzeria u Rijeci. Sjećam se da su pizze izgledale kao juha, umak se preko tijesta mogao žlicom jesti.

Sredinom devedesetih otvorio se danas kultni Pampas. U to vrijeme djeca su skupljala devet kuna jer se za to mogla dobiti pizza. Danas se za 9 kuna ne može dobiti ni maslina.

Kad smo došli u Pulu, Frank i ja smo išli na pizzu naslijepo i završili u Peperoncinu. Prije toga smo muški preglazili one rubnjake na kružnom toku. Pizza nam se baš i nije svidjela, ali smo drugi dan opet išli tamo jer nismo znali gdje bi drugdje! Barem smo znali put. Kad sam nosio doma, moja prva pulska pizzeria bio je Asterix. Potom Marco Polo, pa Bulevar, koji više ne postoji.

Danas mi je favorit In Forno, premda sve više pizza postaje luksuz. Od onih devet kuna došla je na 90, i to bez dodataka.

Istarski je ovaj tjedan proveo malu anketu i ispada da je omiljena pulska pizzeria Jupiter. To nije bila najmještaljka, iako je legendarni Dule iz Jupitera moj frend iz Uliksa.

Zaključiti možemo da se narod žali na cijene, ali svejedno ide na pizzu. I treba da je tako.

Jer kako bi rekao Dule... La pizza e bella!

Političar

Neki dan smo na Istarskom prenijeli tekst o plaćama gradonačelnika deset najvećih gradova u Hrvatskoj. U tom tekstu stajao je pogrešan podatak o plaći Peđe Grbina. Peđa je donedavno primao plaću potpredsjednika Sabora, što je upisao u imovinsku karticu. Ali taj iznos (oko 4.700) više ne odgovara istini (oko 3.800).

Nakon što je sat vremena bio objavljen, tekst smo povukli. Sve u redu, greške se događaju. Ali onda se pojavio Sean Soldatić.

Neću biti zločest pa podsjetiti koliko je kandidat HDZ-a dobio glasova na lokalnim izborima, ali se čini da mu je rezoniranje taman na razini tog postotka. Soldatić je požurio napisati na svojem Facebooku da je sloboda novinarstva u Istri ugrožena i da je Istarski prisiljen povući tekst!

S obzirom da sam ja taj koji je tekst objavio i potom ga povukao, molim Soldatića da mi javi tko me prisilio. Kad on zna, da i ja znam.