Kad je u pitanju burek, Rijeka je za Pulu prijestolnica!

Burek

Ovo je možda i najozbiljnija tema kojom su se crtice do sada bavile.

Pod punom kaznenom i moralnom odgovornošću izjavljujem da je burek u Puli sranje. Neću sad navodit pekare u kojima sam ga probao, ali jednostavno ne valja.

Ta gorka činjenica pogotovo dolazi do izražaja kad se Pula usporedi s Rijekom. Rijeka je za Pulu prijestolnica bureka. To se ne odnosi samo na čuvenu riječku Braću. Svaka obična, usputna, kvartovska pekara ima bolji burek nego bilo koja pekara u Puli.

Ne znam u čemu je stvar. Jesu li pulski pekari spavali na satu kad se učilo raditi burek, je li publika ovdje iz nekog razloga manje prohtjevna, je li stvar u poznatoj riječkoj vodi? Nemam pojma.

Da netko ne bi krivo shvatio, ovo nije napad na pulsku gastronomiju kao takvu. U Puli se mogu pojesti sjajne pizze, burgeri su klasu iznad riječkih, ćevapi su tu negdje. Ali burek nije dobar i točka.

Sad me ubijte.

Party

Pošto osjećam grižnju savjesti zbog bureka, morao sam naći nešto u čemu je Pula bolja od Rijeke, a da nije ono što već svi znaju, tipa ljepše plaže, više turista, bolji koncerti.

To nešto su bolji partyji.

Nisam baš tip od partyja, ali put me nanio neki dan na Fort Bourguignon. Tamo je u sitnim satima bio nekakav drum and bass ili štajaznam party koji izmiče iz svih okvira.

U pet ujutro kao da je podne. Ekipa čila i vesela, trese se i ritmiše, DJ-i se smjenuju jedan za drugim. Ljudi prolaze kroz šumetinu, pišaju po šipražju, svijetle mobitelima i traže puteve. Scenografija je kao iz Mad Maxa. Sivi pijesak i modra mjesečina, a u pozadini golema tvrđava. Apokalipsa na vratima, a takvo i odijevanje. Par zalutalih u košuljicama, ostali u opskurnim komadima koji su zabranjeni i na buvljacima.

Mali problem je što cuge nema. Hoćeš pivo rasprodano, hoćeš gemišt rasprodano. Ali ne pravi se problem. Pije se šta ima. Cijene su jebačke, kao da je Tomorrowland. Ali na to smo navikli.

Kako vrijeme ide ekipa ne odustaje. Obično se prostor prazni kad krene svitanje, ali mislim da ova zabava traje i dalje. Možda je to nekakav trajni, vječni party, izbočina u svemiru, okrajak druge dimenzije u kojoj su ljudi samo cool i samo opušteni, ne briju na probleme i boli ih kita za sve.

Ovakvih partyja, po raznim pulskim štalama i kulama, ima koliko voliš. U Rijeci toga nema.

U Rijeci za after ideš na burek.

Lubenica

Ima tome mjesec dana kad sam u jednom pulskom trgovačkom centru pokušao prerezati lubenicu. Ne sam naravno, nego dati da mi prerežu. Vrlo brzo sam shvatio da od toga neće biti ništa.

Za početak, nemoguće je naći zaposlenika koji bi to učinio. Svi su za svojim pultovima ili blagajnama, a oni leteći bježe od vas kao Messi od Gvardiola 2022. Ako nekog uspijete fizički zaustaviti, reći će vam da nema vremena, nema čime rezati, ili da to jednostavno nije njegov posao. Ja kao ja, brzo sam odustao i uzeo cijelu lubenicu.

Neki dan stojim u tom istom centru kada čujem kako se tip pored mene, vjerojatno turist iz Zagreba, raspituje tko mu može prerezati lubenicu. Odmah se ubacujem u razgovor i kažem da sam i ja to jednom želio, ali je rezanje lubenice u ovoj trgovini nemoguća misija. Tip mi uputi pogled "šta ovaj priča" i svatko ode na svoju stranu.

Malo kasnije kod brzih blagajni klikam ja svoje artikle kad čujem onog istog čovjeka kako nekome na telefon opisuje svoj neuspjeh u rezanju lubenice. "Našao sam jednu ženu, kaže da nema vremena. Govore mi da ima prerezanih, ali te nisu dobre", kaže muškarac u telefon, očigledno strijepeći od bolje polovice, ili tko god bio s druge strane linije. Potom se uputio do centralnog pulta protestirati.

Ja u prolazu dobacim da nema šanse, a on mi kaže da baš zato što ja nisam uspio - on hoće. Herojski će izginuti ako treba, ali lubenicu će prerezati. Simpatičan mi je bio, možda zato što posjeduje upornost od koje ja ne posjedujem ni u.

Nažalost, ne znam je li uspio u svojem naumu. Kasnije mi je bilo žao što nisam ostavio stvari u autu, pa se vratio vidjeti što se događa. Reže li se ta jebena lubenica, ili se ne reže.

Samo se nadam da nakon lubenice nije otišao na burek.

Idiot

Moj omiljeni govornik s interneta, Dalibor Šumiga, u jednom društvu poznat i kao "onaj ćelavac", prepričao je neki dan zanimljivo istraživanje. Zaključak tog istraživanje je sljedeći - kao što prilika čini lopova, tako prilika čini i dobrog čovjeka. Odnosno, bit ćemo dobri ako imamo vremena i mogućnosti biti dobri. Ako nemamo, onda nećemo. Malo tko će žrtvovati sebe za druge.

Za mene najbolji primjer dolazi iz prometa. Svi smo galantni kad imamo vremena, puni gospodstva, kulture i razumijevanja. Kad nam se žuri, onda smo uglavnom idioti.

Neki dan vozim, kad na kraju uske ceste stoji mali crni auto. Pošto mi se žurilo, stisnuo sam trubu junački svom snagom, otprilike onoliko junački koliko se čovjek iz prošle crtice borio za prerezanu lubenicu.

Tako ja trubim, sjedim nakostriješena lica, kad iz auta izađe mlada majka s dvoje male djece. Ništa nije rekla, nije ni morala. Na licu joj se jasno vidjela poruka - idiote.

Da stvar bude gora, svo troje su izašli sa stražnjeg sica. Tek onda sam vidio da je to taksi, da su ljudi plaćali i potom se iskrcavali. A za to treba malo vremena. Pogotovo ako imate dvoje djece. Učinio sam sve što sam mogao - podigao ženi palac gore. Bio je to, valjda, znak opravdanja. I njoj i meni.

Kako je rekao onaj ćelavac, prilika čini lopova. Sve je prilika. Idući put kad napravite dobro djelo za koje je potrebna i neka žrtva - nagradite se burekom. Samo ne u Puli.

Franjo

Ovaj tjedan saznajemo da je glavni državni odvjetnik Ivan Turudić ljetovao na Brijunima. Nekad Tito i Jovanka, danas on i Josipa. Moš mislit.

Da je Turudić na Brijunima, netko je s Brijuna dojavio Indexu. Dakle, netko je došao na ljetovanje, ugledao tamo Turudića, i brže bolje išao to javiti u medije. Svaka mu čast.

Zamišljam Franju sa Stenjevca kako uočava Ivana Turudića s perajama i dihalicom na Malom Brijunu. Franjo je zabrazdio u šezdesete, ali mu mozak još uvijek radi ko urica. Isti sekund shvaća da je to njegovih pet minuta, da je to taj trenutak koji je toliko čekao.

Zamišlja naslovnice portala i novina, prve minute u dnevnicima, možda čak i specijalnu emisiju na temu zloporabe državnih funkcija. Osjeća se kao heroj, obični mali čovjek iz Stenjevca koji je napravio veliku stvar za hrvatsko društvo. Nije u redu da Turudić ljetuje na Brijunima, a da mi to plaćamo.

Možemo samo zamišljati koliko se Franjo dobro osjećao kad je neki dan, okrećući se na prugavom peškiru u kamenoj brijunskoj uvali, otvarao nacionalne vijesti. Natežući Speedo gaće preko ljubavnih valjaka, možda je i suzu pustio kad je vidio da mu informacija obilazi svijet.

Možda je Franjo u šezdesetima, ali nije mozak jedina makina koja mu još uvijek radi. Te noći Milka je fasovala kao onda na ferijama, kad su bacali plovke i pekli šarane na rašljama.