Male škole, odnosno kako se službeno zovu - područne, svijet su za sebe. Svaka ima nešto po čemu je posebna, ali zajedničko im je da se atmosfera približava 'obiteljskoj'. Roberta Rudela omiljena je učiteljica razredne nastave u školi u Karojbi.

* Uvriježeno je mišljenje da je rad u manjim školama, tj. u manjim sredinama lakši nego u većima, ne samo zbog broja, nego i naravi učenika. Slažete li se i zašto?
- Uvriježena mišljenja često u sebi kriju zrnca istine, nikad do kraja jer su bazirana na pretpostavkama i uopćenjima. Sigurno je lakše raditi u sredini u kojoj vlada prijateljska atmosfera, u kojoj se svi učenici međusobno znaju i privatno druže, gdje je broj učenika manji, gdje su ljudi usmjereni jedni na druge ne više toliko iz potrebe već iz uzusa tradicije, gdje su društvene vrijednosti ujednačene i samim tim nema većih konflikata. U takvim sredinama vlada mir i sklad, no takve sredine u sebi mogu kriti i drugu stranu, mogu biti i manje poticajne, mogu biti teže za djecu koja su van uobičajenih normi, mogu biti neambiciozne i učmale, ali i to je uvriježeno mišljenje, a ono nikada ne otkriva potpunu istinu i u sebi ima puno predrasuda.

Toga kao učitelj morate biti svjesni i pokušati biti onaj tko će prodrmati uspavane duhove poštujući kulturne vrijednosti sredine u kojoj radite, a sve u svrhu razvijanja potpunog potencijala svakog učenika.

U Područnoj školi Karojba koja djeluje u sklopu najveće škole u RH, OŠ Vladimira Nazora Pazin radim preko dvadeset godina. Kao učitelj razredne nastave s pojačanim programom iz engleskog jezika promijenila sam nekoliko radnih mjesta u Školi, mislila sam da sam u Karojbi privremeno, no ostala sam „malo” duže, ali nije mi žao. Zahvalna sam što sam u Karojbi kroz sve ove godine imala dobru komunikaciju s učenicima, uspješnu suradnju s roditeljima učenika i podršku kolega.

U školi imate osjećaj svrsishodnosti rada, radite s najvećim potencijalom svakoga društva. Plemenit je to posao i nije pogrešno reći da je to poziv, ali ne može se počastiti pridjevom lak. Učitelji razredne nastave završavaju integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studiji, sve češće i poslijediplomski specijalistički te doktorski studiji.

Uz poučavanje učenika, tu je i komunikacija s roditeljima, suradnja sa stručnim suradnicima, knjižničarima, logopedima, psiholozima, pedagozima, zdravstvenim i socijalnim institucijama, a sve u svrhu podrške razvoja i obrazovanja učenika. Sve to čini ovaj posao kompleksnim, dinamičnim, zanimljivim, ali i zahtjevnim. Stalne edukacije učitelja, predavanja, webinari, radionice uživo i online obvezni su dio rada učitelja koji ostvaruju samoinicijativno ili u organizaciji stručnih tijela kako bi bili u korak sa znanjima koja su relevantna u europskoj i svjetskoj praksi.

Školu treba otvarati prema prirodi, izlasku iz školskih zgrada

U školi nije sve dobro i daleko je od idealnog, uvijek ima prostora za kritiku i poboljšanja. Kao i u svakoj profesiji, entuzijasti su ti koji stvari vuku i guraju naprijed. Važno je prepoznati takve učenike u razredu, zaposlenike u školama ili bilo kojem radnom mjestu, poticati ih i pridružiti im se kako bi se stvorila kritična masa i pomicale granice.

Smatram da školu treba otvarati prema prirodi, izlasku iz školskih zgrada, istražujući, otkrivajući i propitujući svijet oko sebe. Škole treba usmjeravati prema umjetnosti i estetici, naravno uz tehnologiju i znanost koji su u službi humanizma, pazeći pri tom da ne izgubimo i onaj kvalitetan dio škole kojeg već imamo i da reforma sama sebi ne bude svrha. Smatram da treba dati prostora i drugim, alternativnim načinima poučavanja i školovanja kako bi svatko pronašao svoj put i način učenja. Svi smo različiti i to je jako dobro.

* Kao učitelj savjetnik i voditelj Županijskog stručnog vijeća učitelja razredne nastave za područje Pazinštine, što možete izdvojiti kao najveće specifičnosti, pozitivne ili negativne, tog područja?
- Učitelj savjetnik je zvanje koje učitelj stječe prema Pravilniku o napredovanju učitelja, nastavnika, stručnih suradnika i ravnatelja u osnovnim i srednjim školama i učeničkim domovima, a voditelj županijskog stručnog vijeća je osoba koja se od strane Agencije za odgoj i obrazovanje imenuje radi obavljanja stručnog usavršavanja za pojedini predmet ili područje, u mom slučaju za razrednu nastavu i određeno područje koja obuhvaća Matičnu školu Pazin, Područne škole Lupoglav, Motovun, Karojba, Trviž, Sv. Petar u Šumi, Cerovlje i Gračišće.

Moram reći da sam jako zadovoljna jer se učiteljice odazivaju na sva usavršavanja i same sudjeluju u pripremi predavanja i radionica za ostale učiteljice. Rad u županijskom stručnom vijeću je vrlo zanimljiv. Imamo kvalitetne edukacije i izmjenjujemo iskustva s voditeljima iz drugih krajeva Istarske, Primorsko-goranske i Ličko-senjske županije jer sva tri područja vodi ista viša savjetnica za razrednu nastavu u Podružnici Rijeka.

I sama sam obavljala poslove vanjske suradnice za razrednu nastavu u Agenciji za odgoj i obrazovanje na području napredovanja u zvanju učiteljica iz Istre i smatram to vrlo korisnim iskustvom gdje sam imala priliku ulaziti u nastavni proces kolegica i svjedočiti vrlo kvalitetnom i kreativnom radu.

* Bavite se dramskim odgojem. Koliko je on  bitan u današnjim uvjetima, kada su nažalost mnogi prisiljeni baviti se materijalnim stvarima, zarađivanjem i slično?
- Pokušat ću razjasniti važnost bavljenja dramskim odgojem u svijetu preživljavanja i zarade. Prije svega, bavljenje dramskim odgojem nije zabava dokone učiteljice koja prezire materijalno, već nužnost bavljenja poticanja kritičkog promišljanja učenika i sredstvo koje će učeniku kroz njegov život pomoći.

Petnaestak godina članica sam Hrvatskog centra za dramski odgoj, udruge koja promiče, predstavlja i istražuje dramski i kazališni odgoj kao nastavni dio humanističkog odgoja koji za cilj ima razvoj govornih vještina učenika, poticanje mašte i kreativnosti te razvoj društvene svijesti kroz ulaženje u „tuđe cipele” i gledanje na stvari iz različitih perspektiva.

Prisutnost dramskog odgoja nije nužno usmjerena na glumu

Sve su to vještine koje su dobrodošle u životu jer pripremaju učenika na kritičnost, samokritičnost, potiču samopouzdanje i razumijevanje međuljudskih odnosa. Prisutnost dramskog odgoja u školi nije nužno ni prvenstveno usmjerena prema razvoju glumačkog umijeća učenika, iako u manjoj mjeri se i to događa unutar dramskih skupina, već kroz radne dramske tehnike i metode koje se implementiraju u već postojeće nastavne predmete, ima za cilj ostvariti gore navedeno, ali i odgojiti za život. Koje će vrijednosti i prioritete i kojim redoslijedom dijete sebi postaviti , odlučit će samo kroz odrastanje, a dramski odgoj je tu da ga na putu života osnaži.

Dramski odgoj kao fakultativni predmet zaživio je u nekim srednjim školama, a formalno obrazovanje o dramskom odgoju danas je moguće steći kroz Poslijediplomski specijalistički studij Dramske pedagogije Učiteljskog Fakulteta u Zagrebu, čiji studenti s područja Istre dolaze na praktični dio nastave u jednu malu školicu u Karojbi, što me izuzetno veseli.

* Da niste u tom poslu, što biste radili u životu? Koji Vam je predmet bio najteži, koji najomiljeniji, a koji najmrskiji kad ste pohađali školu kao učenica?
- Teško mi je reći što bih radila da nisam u tom poslu. Čovjek kroz svoj život prolazi kroz razna previranja i preispitivanja pa tako ni ja nisam iznimka. Bilo je lijepih, ali i teških trenutaka u poslu koji radim, no ni u jednom trenutku poučavanje i rad s učenicima nije bio upitan jer volim svoj posao. Da nisam u tom poslu mogu se zamisliti u zanimanju u kojem bih mogla putovati ili pak baviti se nekim tihi, kreativnim radom daleko od očiju javnosti.

Kroz moje školovanje bilo je učitelja koje sam voljela manje, nekih koje sam zaboravila, ali i onih koji su bili inspirativni, koji su poticali interes za svoj predmet i tako me pokrenuli u određenom smjeru.

Jedini 'trener' u obitelji

Nije bilo predmeta koje sam mrzila, ali je bilo perioda kad se nisam baš radovala odlasku u školu. Uvijek sam bila znatiželjna, nisam u svemu bila jednako uspješna, zanimali su me strani jezici i umjetnost. Tjelesni dio mene je uvijek bio u raskoraku sa svime što bih željela moći napraviti, iako u šali znam reći mojim ukućanima, koji se svi bave sportom, da sam ja jedini trener u obitelji.

* U sklopu Čakavskog sabora organizirate dramske susrete Besedi drage. Jezični standard, odnosno službeni jezik je stvar konvencije, dok čakavština služi kao regionalni znak raspoznavanja. Koliko se to u Istri mijenja?  Nestaje li to 'ča'?
- Čakavština je puno više od regionalnog znaka raspoznavanja, ona je identitet, ona je ponos, ona je živo tkivo istarskog čovjeka, neodjeljiva, ali vrlo osjetljiva nematerijalna materija. Jezik je živ i podložan promjenama tako da sigurno nestaje čakavština u onom obliku kakvu ju poznamo, nestaje zbog predmeta koji se više ne koriste, zbog običaja koji nestaju, zbog upliva drugih kultura i jezika i to je neminovno. Znajući to, dužni smo ju zaštititi bilježenjem, govorenjem pa je tako i pokušaj da se organiziraju dramski susreti u Žminju i pridruže manifestaciji Sabora čakavskog pjesništva jedan je od načina da sačuvamo naš Ča.

* Što radite u slobodno vrijeme? Imate li obitelj?
- Veseli me vrijeme provedeno s dragim prijateljima i obitelji. Moja obitelj jako voli putovati pa u tome najviše uživamo. Kada ne možemo na neke dalje destinacije, izleti Istrom su uvijek odlična opcija, a otkako sin studira u Zagrebu nalazimo izlike za odlazak u tom smjeru. Putovanjima, izlascima u prirodu i planinarenjima punimo baterije za radni tjedan koji je pred nama.

Planinarenje inicira moj suprug koji je radioamater planinar, a ja sam više za „ravnije” šetnje, osobito nakon mog zadnjeg uspona na Tuhobić kada sam se vratila sa slomljenom rukom. Volim čitati, slušati jazz, ići u kazalište, gledati filmove, ići na koncerte... U zadnje vrijeme slikam. Na vlastito iznenađenje! (Tekst: Kristian Stepčić Reisman, foto: privatni album)

'Bez medijskih natpisa, bez velikih pompi, inkognito'

"Trenutno sam koordinator međunarodnog Erasmus+KA1 projekta  OUR ECO EDU TEAM koji za cilj ima poboljšavanje učenja i obogaćivanje nastave suvremenim metodama poučavanja te poticanje učenika na aktivnije uključivanje u promišljanje i rješavanje ekoloških problema. U njega je uključeno desetak učitelja i stručnih suradnika naše škole koji odlaze u europske zemlje gdje pohađaju strukturirane tečajeve i prisustvuju na nastavi u školama (Italija, Portugal, Slovenija, Španjolska i Finska). Stečena znanja o novim metodama u poučavanju implementiraju se u naš školski sustav. To se još zove reforma u reformi kojom se mala, sitna i stalna poboljšanja donose u razrede često bez medijskih natpisa, bez velikih pompi, inkognito, pa je prilika da se o tome progovori u javnim medijima vrlo pohvalna i dobrodošla.", rekla nam je Roberta Rudela.