Dnevnik nogometnog navijača: Zašto prema Poljacima ne osjećam prevelike simpatije
Nakon sinoćnjeg poraza u meni su podijeljeni osjećaji. Tužan sam zbog poraza i neprolaska u drugi krug natjecanja, ali ipak nisam razočaran kao kada nismo uspjeli pobijediti Australiju u Stuttgartu 2006. godine ili kada smo onako nesretno izgubili od Turske u Beču 2008. godine.
Ne mogu biti razočaran kada smo najbolju reprezentaciju koja je ikada šetala kuglom zemaljskom do samog kraja utakmice držali u neizvjesnosti. Prvi put sam uživo gledao jednog Iniestu i vidio jednog doista moćnog igrača, a tu je niz drugih genijalaca. Za pobijediti takvu momčad svaki od igrača mora odigrati svoju utakmicu života, a uz sve to treba imati i određenu dozu sreće. Sinoć su mnogi naši igrači i odigrali utakmicu života, ali nam je očito nedostajalo i malo sreće.

Pazite, oni dođu na utakmicu na kojoj ne igra njihova zemlja i počnu navijati: Poljska, Poljska! Igraju Hrvatska i Italija i trećina stadiona skandira Poljskoj. Meni je to čisti kretenizam. A još gore od toga je kada na sebe navuku navijačke revizite druge zemlje i počnu navijati za nju. Zar nema gore slike od navijača u kockastom dresu s poljskom facom i Lech Walesa brkovima?!

