Na supetarske kobasice otišao sam s oprezom i – pokleknuo!

Ako se neki od redovnika u samostanu u Sv. Petru u Šumi u korizmi odrekao kobasica, 5. i 6. ožujka, kada se održavao festival „S klobasicom u Europu“, za njega su bili potencijalno najteži dani. Jer samo nekoliko metara od samostanskih zidina nalazile su se hrpe najraznovrsnijih kobasica, dapače, ljudi su se natjecali tko će napraviti bolju kobasicu! I sve je to popraćeno delicijama koje doživljaj kobasica upotpunjuju i zaokružuju: salamama, slaninom, čvarcima, namazima od svinjske masti, sirom, vinom, žesticama, uljem, medom, voćnim namazima, kolačima ...

Ja se nisam odrekao kobasica, samo sam sebi polazeći put Sv. Petra u Šumi rekao: „Oprezno“! Da mi loše ide shvatio sam kada sam opazio da sam skupio punu šaku čačkalica za degustaciju. Kući sam se vratio s mađarskom pikantnom kobasicom, kulenovom sekom, parom kobasica „za pod kapuz“ i lokalpatriotskom Kovarskom kobasicom, kojom se Pršutana „Bani“, jedini predstavnik Labinštine na sajmu, priključila obilježavanju 95. obljetnice Labinske republike. A kao popratni sadržaj u vrećici se našao ljuti senf s kurkumom i sir s bosiljkom.

Mađarska pikantna salama jedan je od, mogli bismo to tako reći, crvenih ravničarskih suhomesnatih prozvoda, kojima boju daje crvena paprika. Najpoznatiji predstavnik je kulen, slijedi kulenova seka, pa kobasice. Pored domaće istarske kobasice, ova je je kategorija vjerojatno bila najzastupljenija na sajmu. Svaki proizvođač ima drugačiji omjer sastojaka što daje za mrvicu različit okus. Odlučio sam se mađarsku kobasicu samo zato jer je nešto više odskakala, a u trgovini nije dostupna kao kobasice slavonskih proizvođača.

Kovarska tj. rudarska kobasica prigodna je, kako su mi objasnili „šira i jača“ verzija istarske kobasice, napravljena tako jer je rudarima zbog prirode njihova posla bilo potrebno više kalorija. Među istarskim kobasicama nisam pokušavao praviti razliku, samo sam s puno poštovanja pristupao nabadnju čačkalicom. 

Kobasica se, obično se misli, pravi od svinjetine ili govedine, ali na štandovima se moglo kušati i kobasice od divljači, zatim o divljači kombinirano s domaćom svinjom, npr. divlja svinja – domaća svinja  ili košuta – njezino tele – domaća svinja, zatim konjske kobasice i na kraju ovčje kobasice. Moram priznati da mi se ovčje nisu svidjele, ali konjske su nešto posebno. Naravno, to je stvar ukusa.

Kao nešto posebno doživio sam i suhomesnate proizvode iz Hrvatskog zagorja. Dodirna točka sa Slovencima su im „špehovnjače“, kobasice, recimo to tako, u negativu, jer umjesto crvenog mesa u njima dominira bijeli loj. To ne znači da su manje ukusne. Zagorska panceta je za razliku od istarske ili dalmatinske krupna, drži ju se s obje ruke. To vrijedi i za slavonsku. Slanina od crne, ekološki uzgojene slavonske svinje doslovno se topi u ustima!  

A što reći o siru? Na mojoj se čačkalici našlo zaista fantastičnih komadića. Među tim popratnim sadržajima kušao sam razne vrste senfa, popio čašicu kupinova vina i prst slavonskog cuvea od cabernet sauvignona i merlota. Kolega novinar Mirjan Rimanić počastio me čašicom „Eliksira Šimuna Bratulića“ na štandu Franka Zgrablića, glasovitog travara iz Sv. Petra u Šumi. Kaže, to je piće od kojega me može „lupiti po čelu“. Srećom, ja sam na sajam došao s oprezom. (Tekst i foto: Robi Selan)