Sa(n)jam knjige: Preskupi strip albumi i mnogima nedostupan Andrić

Kad sam u proteklih dvedeset godina pohodio Sajam knjiga u Puli, najčešće bi padala kiša. Tako je bilo i ove godine. To je pravi ugođaj za takvu priredbu jer kada kiši, onda je vrijeme za spavanje ili čitanje. I zato kada mokar kišobran odložiš u hodniku Doma hrvatskih branitelja i stupiš u golemi, osvijetljeni prostor, čini ti se da si ušao u knjižnu Arkadiju: gledaj, biraj, listaj!

Ovo nije mjesto za onih nekih 25 posto ljudi koji prema Gaussovoj krivulji čitanje smatraju gubitkom vremena, pogotovo ne za onih nekih pet posto koji mrze knjige i one koji ih čitaju i koji bi sve ono što se nalazi u Domu branitelja najradije zapalili! Na pretjerujem, događalo se u povijesti, a i pisane su knjige na tu temu – nas 25 posto na drugoj strani krivulje uglavnom znamo na koju knjigu u prvom redu mislim.

Knjige po cijeni ručka u restoranu

Tema ovogodišnjeg sajma je strip. U osnovnoj školi branili su nam stripove, smatrali su da to nije umjetnost i da nam krade zanimanje za pravu literaturu, pa ih ja dan danas listam i čitam s nekom natruhom grižnje savijesti. Vremena su se očito promijenila: na sajmu se nalazi mnoštvo velikih, debelih knjiga s izvrsnim umjetničkim srazom jednako takvih crteža i tekstova.

Problem je samo to što im cijena u pravilu dobrano premašuje stotinu, katkada i tri stotine kuna, što je u relacijama prosječne hrvatske plaće malo „too much“.  Držim da cijena dnevne novine mora biti približno jednaka cijeni kave, cijena tjednika cijeni hamburgera ili nekog drugog obroka s nogu, a cijena knjige cijeni marende. Ovo ispada ručak u restoranu s buteljkom vina, a to si prosječni hrvatski građanin ne može priuštiti bez da „prikoči“ na drugoj strani.  

Isto vrijedi i za, na primjer, sabrana djela Ive Andrića, koja bi se mogli usporediti sa škampima prve klase ili tartufima. Kao primjer dobre „marende“ naveo bih roman „Brdo“ Ivice Prtenjače, pobjednika VBZ-ovog natječaja za najbolji neobjavljeni roman – 40 kuna i, ako je suditi prema prvim stranicama, jako dobra proza, kudikamo bolja od niza kriminalističkih „pizza“ koje su čak i skuplje. Ukratko, bilo bi neozbiljno očekivati da ćete si moći priuštiti sve što poželite, ali to što si možete samo manji dio poželjenoga, to je, eto, naša stvarnost.  

Knjiga je ipak knjiga

Govoreći o čitanju, mislim na beletristiku i publicistiku, ali one čine polovicu, možda i manje izloženih knjiga. Ostalo su priručnici, popularna psihologija, kuharice i slično. Pitam se zašto bi netko kupio knjigu recepata, kada te iste recepte može skinuti s inteneta, zašto bi kupio priručnik borilačke vještine Krav maga, kada mu je na YouTubeu pokazano kako se to radi? Vjerojatno zato jer je knjiga ipak knjiga. Umberto Eco jednom je prilikom rekao da je knjiga poput čekića: trebati ti i izvrsno leži u ruci. Zato ne čudi što neki ljudi iz Doma hrvatskih branitelja izlaze kao iz trgovačkog centra, s punim najlonskim kesama. (Tekst i foto: Robi Selan)