MADE IN BARBA TONE: 'Čuvam ono ča mi je nono pusti. Nemac me pita da mu pokažen, ma ne gre to tek tako'

U grube ruke uzeo je kosirić, stavio zaštitnu pregaču preko koljena i krenuo fino plesti beke u još jednu košaru. Sličnu ovakvima koje je ponosno izložio na štandu, uz boce, bocune, krbe za sijeno i druge istinski lijepe uratke.

Sve ih potpisuje Tone Ljubičić (72) iz Letaja, općina Kršan, nezaobilazni lik s nedavne buzetske Subotine po starinski, koji je plijenio pažnju posjetitelja.

Evo ga, tu na škanjiću, zadubljen u posao, potpuno se isključio od svijeta, što mogu samo pravi majstori. Dok ga gledate kako plete, čini vam se da čitate kakvu dijalektalnu poeziju.

Vraća vas u mladost, udara timbar djetinjstva, u kojem je nonetova konoba bila puna predmeta kakve Tone izrađuje. A danas oko nas sve „made in China“.

„Čuvam nešto vrijedno od svoje fameje. Ovaj zanat poli nas se prenosio s koljena na koljeno“, kaže Tone.

Kosirić je metnuo u džep i spremno se prepustio ćakuli.

'To je bilo fotopamćenje'

Plesti je, kaže, naučio gledajući nona Antona i barbu Ivana, koji su napravili nebrojene sprte, pletenice ili košare, kako ih tko već zove.

„Samo san ih gleda, bez provat. To je bilo fotopamćenje. Sve mi je ostalo u glavi, valja su to geni. I pokle san, a to je bilo pred 40 let, na škerac stori sinu malu košaru za pobirat jaja. Kad je punica vidila da znan, rekla je: učini još! Tako su govorili i drugi pa san nastavi…“, dodaje Tone i naglašava da je rođen na Brdu, u zaseoku Škabići – zbog toga ga mnogi i zovu Škabić.

„U ono vrime ki je bi vješt za napravit sprtu ili pletenicu, bi je stori drugemu kemu je rabilo, a ovi mu je pokle torna žurnadu, mu je pomoga delat nešto drugo. I plelo se ovisno o temu kako su rodile vrbe, po domaću beke, žukve, venke, kako ki reče – veće ili manje.“

A otac Josip naučio ga je još jednoj vještini – izradi bačava.

„To je anke proces. Sve me je navadi, i na struk, i na savijanje; kosinu, opseg, merit sa šestarom… I kampanat obruči, zavit na zvono, na nakovanj“, gordo će Tone.

U mirovinu je dogurao radeći kao vodoinstalater, „na zidariji i još puno tega“.

„Ma joh, sve san dela. Kako se reče: cento mestieri, nissun bon - sto zanata u nijednom dobar“, kaže kroz smijeh.

Nije bilo, shvatili ste, vremena još i za stare zanate. Pletenju se ozbiljnije posvetio posljednjih deset godina. Danas je, veli, zbog zdravlja vezan za garažu.

„Delan to i radi zdravlja. Vezan san za garažu, seden i pleten – i to je to. A ča ću drugo. Barem san aktivan i još se psihički malo odmaran, zabavljan se s tin. Kao kakova terapija.“

'One su moj ponos, forši nastave...'

Da pokaže ovaj zaboravljeni zanat zovu ga u vrtiće, folklorna društva, muzeje i brojne priredbe – Subotinu po starinski, Belu nedeju, ali i one turističke... Tone je zapravo toliko staromodan da je – moderan.

„Ha-ha, istina, da. U Rapcu su jedna gospođa Slovenka i jedan Nemac baš otili navadit plest, ali košara se ne more tek tako naučit. Treba znat baratat i s kosiricu, sa škarami, treba znat i cijepat beku, otesat je, za obruči napravit treba gledat štajun od miseca… Ma to bi se dalo napisat par knjiga o temu zanatu“, poručuje Tone.

Njegove rukotvorine, kako kaže, izložene su na kućnom pragu. Nerijetko završe kao originalan poklon za rođendan ili kakvu drugu prigodu. Popularne su polalitarske boce za rakiju, a dobar interes pobudio je i Tonetov novitet – pletaru kojom pčelari hvataju rojeve.

Meni je poklonio minijaturnu košaricu, idealan privjesak za ključeve, kakvim se hvale već mnogi Tonetovi prijatelji i poznanici. Imaju ih, naravno, i njegove tri unuke, Antonela, Ariana i Allesia, sve članice Kulturno-umjetničkog društva Ivan Fonović Zlatela Kršan.

„One su moj ponos, a najstarija, 11-godišnja Antonela već je odgledala kako sve delan i anke provala plesti…“, zaključuje Tone.

Eto, tako se, kako prethodno reče ovaj dobrohotni penzić, čuva „ono nešto vrijedno od svoje fameje“…