'Oni koji dolaze zadnji pravi su heroji. Njih baš nahranimo, napojimo i damo im podršku da mogu nastaviti'

Danas se istarskim cestama vozi šesto izdanje međunarodnog rekreativnog biciklističkog maratona Istria300, jednog od najvećih biciklističkih događaja u Istri. Na startu u Poreču okupilo se gotovo 4.600 biciklista, a pred njima su bile tri izazovne trase - 135, 209 i 300 kilometara. Zanimljivost utrke je da sudionici konačnu duljinu mogu odabrati tek tijekom same vožnje.

Najduže trase vode bicikliste kroz velik dio poluotoka, a na području Labinštine, gdje sam ih ja „ulovio“, utrka je prolazila kroz Ravni, Svetu Marinu, Salakovce, Kapelicu i Labin te dalje prema Šumberu i Potpićnu.

Međutim, meni su od samih natjecatelja danas bili zanimljiviji oni drugi biciklisti – rekreativci koji na ovako velikim utrkama pomažu u logistici.

Naime, uz zahtjevne kilometre, za sudionike utrke vrlo važnu ulogu imaju i Feed zone - okrijepne stanice na kojima natjecatelji mogu nadoknaditi energiju, uzeti hranu i piće, ali i dobiti potrebnu tehničku pomoć. Upravo smo jednu takvu Feed zonu posjetili u Vinežu, na križanju ceste koja iz smjera Marcilnice dolazi na cestu Vinež – Dubrova, preko puta Valfresca. Inače, na čitavoj trasi utrke ukupno je pet takvih zona, a ova u Vinežu jedina je u istočnoj Istri.

To vam je nešto kao pit stop u Formuli 1. Labinsku Feed zonu organizirao je Roberto Zahtila, vlasnik Bike Centra Rabac, a pomagalo mu je 15-ak volontera među kojima i dva dječaka, uglavnom ovdašnjih biciklista rekreativaca.

„Feed zona je mjesto gdje se biciklisti zaustavljaju radi okrijepe. Imamo tu i mehaničara, tako da im možemo pomoći ako imaju neki kvar. Tu su sendviči, gelovi i sve ostale energetske stvari koje im trebaju za nastavak utrke“, objasnio mi je Zahtila.

Na moje razočaranje, prvi biciklisti koji su stigli u Vinež uopće se nisu zaustavili u Feed zoni.

„Njima je svako zaustavljanje gubitak vremena. Najviše se zadržavaju oni koji dolaze kasnije. Rekao bih da je ova utrka poluprofesionalna i poluamaterska. Više je rekreativna, ali ovi prvi natjecatelji praktički su na profesionalnoj razini. Zato gledaju da se ovdje uopće ne zaustavljaju jer im je to gubitak vremena. Oni za okrijepu imaju podršku svojih timova“, kazao je Zahtila, koji preko svog Bike Centra Rabac i Biciklističkog kluba Albona već godinama surađuje u organizaciji ove utrke.

Na prvi pogled Feed zona izgledala mi je kao štand s voćem, s obzirom na veliku količinu banana koje su svojom jarkožutom bojom prve upadale u oči.

„Imamo banane, sendviče, energetske gelove, ali i kuhani krumpir sa soli. Njega biciklisti jako vole. Dobar im je jer ima puno škroba“, kaže Zahtila.

Nakon prve grupe biciklista, koja je samo protutnjala pokraj nas, već je druga grupa zatražila okrijepu. Neki su samo pokupili bananu i krumpir te nastavili dalje, neki su stali po dozu izotonika, a najviše ih je tražilo vodu.

Volonteri u Feed zoni pritom su im itekako pomagali, dodajući im u ruke ono što im je trebalo – hranu ili piće – te im točeći vodu. Neki biciklisti sami su pitali: „Wasser, Wasser?“, na što bi ih odmah uputili prema priručnim špinama, a dva dječaka koja su pomagala odraslima odmah bi im natočila boce vodom.

Valja naglasiti da se odmah do punkta s hranom i pićem nalazio i punkt Crvenog križa, na kojem je bilo četvero volontera, također spremnih pomoći ako bi biciklistima zatrebala pomoć.

Pitao sam Zahtilu pamti li kakve anegdote ili zanimljive priče iz dosadašnjih iskustava na Feed zonama.

„Najviše priča ima s ovima koji dolaze zadnji. Oni su zapravo pravi heroji. Njih baš nahranimo, napojimo i damo im podršku da mogu nastaviti. Puno ljudi krene u takvu utrku, a zapravo ni ne zna potpuno u što se upušta. Ovi prvi su utrenirani i znaju što rade, ali baš kod tih rekreativaca i običnih ljudi vidiš koliko mogu biti mentalno jaki. Kad vidiš koliko imaju jaku glavu i koliko su uporni da završe utrku, to je stvarno jako lijepo“, rekao je Roberto Zahtila.