Video Za razliku od onih u Italiji, vrsarski amareti pripremaju se isključivo od lješnjaka

Prošle nedjelje održala se treća po redu manifestacija Dana amareta – Festa dell’amaretto, feštica slatkih okusa, točnije amareta na vrsarski način.

Tog prelijepog, sunčanog dana u Vrsaru, još uvijek punom gostiju i naših ljudi koje je privukla manifestacija, starogradska jezgra odzvanjala je ugodnom glazbom, a njome su se širili fini mirisi svježe pečenih amareta. Bila je to tip-top gastropriča kojoj je cilj iz zaborava vratiti jedan sasvim mali zalogajčić pun okusa, mirisa, pa i hranjivih vrijednosti lješnjaka.

Godine 2023. provedeno je terensko istraživanje o vrsarskim amaretima pod vodstvom Nikoline Rusac. Cilj je bio dokumentirati ovu minijaturnu slasticu kao dio nematerijalne kulturne baštine i istražiti kako se njezina receptura prenosila kroz generacije. U razgovorima s nekolicinom kazivača prikupljene su dragocjene uspomene na pripremu amareta u prošlosti. Iako povijesni zapisi nisu pronađeni, usmena svjedočanstva potvrđuju da se amareti u Vrsaru pripremaju već tri generacije.

Posebnost vrsarskih amareta jest u tome što se pripremaju isključivo od lješnjaka, za razliku od onih u Italiji ili Francuskoj, u kojima se upotrebljavaju bademi. Iako su sredinom 20. stoljeća običaji vezani uz pripremu amareta gotovo nestali zbog iseljavanja, danas se, zahvaljujući Turističkoj zajednici Vrsara s Klarom Trošt Lesić na čelu i mnogim vrijednim ženskim rukama, mlađim i malo starijim Vrsarankama, običaji i tradicija ponovno oživljavaju. Pritom se naglašava da vrsarski amareti nisu samo kolačići, iliti paštini, već simbol zajedništva, identiteta i baštine.

Za one koji se još nisu susreli s tom slasticom treba naglasiti da su amareti tipična mediteranska slastica čija se receptura stoljećima širila obalama Jadrana, ponajviše iz Italije, gdje se tradicionalno pripremaju s bademima. Zahvaljujući trgovačkim vezama i kulturnoj razmjeni s Mletačkom Republikom, amareti su kroz povijest stigli do malog, slikovitog Vrsara.

Vrlo je zanimljiva informacija da je Vrsar nekada bio okružen nasadima lijeske, pa su se lješnjaci upotrebljavali za mnogo toga: izradu sapuna, ulja i slastica. Tako su bili dio svakodnevice tadašnjih žitelja Vrsara i okolice. Danas, nažalost, lijeske nema ni približno koliko je bilo u ono vrijeme. Ipak, vjerujem da će se netko pobrinuti da ova zasad mala manifestacija, feštica, kako je meni slatko reći, preraste u vrlo prepoznatljivo događanje koje će ispuniti još više ulica staroga grada Vrsara.

U gastronomskoj i slastičarskoj priči amareti imaju vrlo važnu ulogu. Potječu iz Italije, a postali su dijelom kulinarske tradicije i drugih europskih zemalja. Krenimo od Italije kao domovine amareta di Saronno, u kojima nalazimo bademe, šećer i bjelanjke, a dostupni su u mekoj ili tvrdoj i suhoj varijanti. U švicarskom Ticinu i Zürichu mogu se, primjerice, pronaći varijante s čokoladom, limunom ili sezonskim okusima. U pojedinim francuskim regijama također možete naći slične inačice, u što sam se i osobno uvjerio, no pripremljene posebnim tehnikama.

Dok sam radio u Torinu, koji je sinonim za malo slastičarstvo, odnosno piccola pasticceria ili mignon pâtisserie, susretao sam okuse vrlo slične onima vrsarskih amareta s lješnjakom. Mogu se prepoznati u kolačićima baci di dama. Suhe amarete možete pronaći i u vrhunskom pijemontskom desertu bonet, koji navodno potječe iz obitelji Savoia.

Prvi sam ga put kušao upravo u Torinu, a i dan-danas znam ga pripremiti kod kuće jer je stvarno kraljevskog okusa. Isprobajte ga! Upravo se u toj talijanskoj regiji slastičarstvo naziva suptilnim imenom arte bianca, iliti bijela umjetnost, i nije bez razloga dobilo taj naziv.

Vratimo se feštici. Osim amareta, toga su se dana mogle kušati i druge slastice pržene u ulju koje su pripremale vrijedne Vrsaranke: focaccine posute šećerom. Mmmm, che buone! Onako tople, pune gušta. Na drugom slatkom štandu, „Pogačice Liliy”, moglo se kušati pogačicu s čvarcima i poljsku babku. Vrlo zanimljivo.

Fešticu su uveličali i medari, smokvari, uljari, odličan učkarski sir, suhomesnati proizvodi iz Žminja te, meni najdraži, uzgajivači lijeske, odnosno OPG Borojević iz Dvora na Uni. Predstavili su svoje ekoproizvode od – pazite ovo – međunarodno priznatih sorti istarskog lješnjaka „istarski dugi” i „okrugli istarski rimski”, koje se razlikuju po obliku i, naravno, po okusu! Upravo su mi supružnici Borojević ispričali vrlo lijepu priču o našim istarskim lješnjacima i proizvodima koje od njih pripremaju te podijelili sa mnom vrlo vrijedne informacije o lješnjacima.

Zaista se nadam da će vrsarska štorija od amareti prerasti u nešto puno ozbiljnije jer Vrsar to može. Vjerujem da uz feštu od svetega Martina i ribarske fešte koje se održavaju tijekom ljetnih mjeseci može postati prava gurmanska destinacija.

Nemojte propustiti četvrto izdanje fešte od amareti 2027. godine jer ćemo svojim dolaskom i sudjelovanjem i sami postati dio nekadašnje, sadašnje i buduće priče o vrsarskoj slastici – amaretima.