'Gledala sam majke i none kako stoje ispred kamiona s otpadom. Sin me pitao što smrdi - država smrdi, sine, država...'

Jutros je policija spriječila blokadu prolaza kamiona koju već nekoliko dana provodi grupa građana nezadovoljnih spaljivanjem otpada u cementari Holcim.

Tu je situaciju i općenito prosvjede oko Holcimove cementare u Koromačnu na društvenim mrežama komentirala Lucija Načinović Prskalo, znanstvenica podrijetlom iz Viškovića.

Riječ je o izvanrednoj profesorici na Fakultetu informatike i digitalnih tehnologija u Rijeci, javnosti poznatoj i kao dobitnici priznanja Općine Raša za izniman doprinos u znanstveno-nastavnom radu.

Njezina objava privukla je veliku pozornost te je u kratko vrijeme masovno podijeljena na Facebooku.

Objavu Lucije Načinović Prksalo prenosimo u cijelosti.

„Danas sam gledala žene, majke i none kako svojim tijelima stoje ispred kamiona s otpadom.

I gledala sam policiju kako ih miče s ceste da bi kamion mogao proći prema tvornici.

Policiju.

Državu.

Državu koja bi trebala štititi ljude. Državu koja bi trebala štititi našu djecu.

Nakon svih apela. Nakon prosvjeda. Nakon zahtjeva Mjesnog odbora. Nakon zahtjeva Istarske županije. Nakon prijava inspektoratu na koje ne dobivamo odgovore. Nakon svega što su ljudi pokušali napraviti institucionalnim putem.

Ništa. TIŠINA. Samo se peć i dalje vrti.

I kada ljudima više ne preostane ništa drugo nego stati vlastitim tijelima pred kamion, onda dođe država, demonstrira silu i kaže: e, nećete ni to.

Danas sam, gledajući kako miču te žene s ceste, osjetila strašnu nemoć.

Mislila sam: što mogu učiniti?

Uzalud mi sve škole. Uzalud znanje, podaci, zakoni, dopisi, zahtjevi i analize. U tom trenutku jedino što možeš napraviti jest stati tamo, s tim ljudima.

Jer kad vidiš dim iz Holcima i kad osjetiš taj smrad, više te ne zanimaju priopćenja.

Svi oni koji vjeruju da je to samo para – dođite u Koromačno, Brovinje, Viškoviće i okolna mjesta. Ljudi kažu da se smrad osjeća čak i u Marčani.

Dođite kada zrak smrdi po kemikalijama, sumporu, paljevini, po nečemu što ni sami više ne znamo imenovati.

Stanite tamo.

Udahnite.

A onda nam recite da se nemamo čega bojati.

Kažu nam: vjerujte institucijama.

Kojim institucijama?

Institucije ŠUTE.

Gdje su podaci?

Gdje su sve te analize o kojima se govori?

Gdje su podaci o otpadu koji ulazi u peć?

Gdje su podaci o onome što udišemo?

Gdje su podaci na temelju kojih bi roditelj mogao pogledati svoje dijete i mirno mu reći:

„Ne boj se. Ovo što udišeš nije opasno.“

Jer ljudi koji ovdje žive svaki dan gledaju dim i osjećaju smrad. I pitaju se jedno sasvim jednostavno pitanje:

ŠTO NAŠA DJECA UDIŠU?

A najgore od svega je osjećaj da ne možeš zaštititi vlastito dijete.

Da gledaš nešto za što se bojiš da mu šteti, a ruke su ti vezane.

Sličnu nemoć osjećala sam lani kada mi je tata umirao od raka. Nemoć čovjeka koji bi dao sve da zaštiti nekoga koga voli, a ne može.

I danas sam je ponovno osjetila.

Kao majka.

Bojim se za ono što moja djeca udišu, a ne mogu ih zaštititi.

Demokracija nije samo pravo glasa. Demokracija je i pravo ljudi da znaju što se događa u njihovu okolišu. Pravo da postavljaju pitanja. Pravo da dobiju odgovore. Pravo da institucije čuju zajednicu koja govori:

BOJIMO SE ZA SVOJU DJECU.

A danas sam gledala kako država miče majke i none s ceste da bi kamion s otpadom mogao proći.

I ne mogu tu sliku izbaciti iz glave.

Ovo je krah demokracije. Suton države koja pred očima svojih građana propušta kamion s otpadom, dok na pitanja o zdravlju njihove djece nema odgovora.

Neki dan izašla sam sa sinom iz kuće.

Stao je i pitao me:

„Mama, šta to smrdi?“

Pogledala sam ga i rekla:

„DRŽAVA SMRDI, SINE. DRŽAVA.““, napisala je Lucija Načinović Prskalo.