Nekada se grmal mogao kušati u mnogim restoranima, danas toga više nema

Subotnje jutro, svijež zrak i promjenjivo nebo pratili su me na putu iz središta polutotka prema moru. Vozeći se tako kroz brežuljke i vinograde sjetim se kako je danas fešta u Funtani. Onog malog ribarskog mjesta koji je devedesetih stvarno izgledao kao malo ribarsko, turištičko mjesto sa pitoresknim zvonikom na bredašcu. Iz nekog ugla još se i danas naziru konture onog vremena i šačice žitelja tog doba, dok je danas Funtana ozbiljno turističko središte sa skoro svim sadržajima, pa čak i napučena.

Pogledam na sat i procijenim da je idealno vrijeme za marendu i to uz more. Približavajući se Funtani vrijeme se proljepšalo, sunce je zabljesnulo i ja sam se našao u portiću funtanjanskom. Kad ono, svi nabrijani, teće, pinjate, poklopci odzvanjaju, tonske probe mužikanti, dica skaču, totalni šušur pred otvaranje 12. tradicijonalne fešte od gmali.

Ke lipo, ura je jušta, jedanajst i po kada je Davor Kazalac iz Begi vrga prve grmale u teću, za veseli tim na štandu „Đelac i kompanija“. Dok sam čekao da se prve delicije mogu kušati, pročavrljao sam tako sa dobrim ljudima iz mista i saznao neke lijepe stvari o toj tradiciji koja se polako prepušta mlađim naraštajima. Zamirisali su prvi ozbiljniji mirisi luka, češnjaka, grmala, kalamara, pedoći, ribljih fritura. Počelo se dimiti iz teća koje su tako primamile prve posjetitelje, poglavito one iz susjednih kampova.

Upravo su me ti mirisi vratili na početak moje karijere u kuhinjama porečkih restorana, ondašnjih gostionica gdje se grmal ili grancipor, kako smo ga mi u Poreču zvali, upravo u to vrijeme servirao, točnije kuhao i čistio, posebnim pincama i grabljicama vadilo meso, te kako bi bio serviran na nekoliko načina za cijenjene goste Talijane, Triještine, koji su vikendima tih devedesetih hedonizirali po našim nekadašnjim, kultnim objektima.

Sjećam se dobro onog vremena i restorana poput "Dvi Murve“, „Sieste“, oštarije „Istra“, gostionice „Hrast“, pa tako i nekih funtanjanskih gdje se grmal mogao kušati u prvim jesenskim danima pa sve do ranih zimskih kada su velike šeke uz obalu.

Danas više toga nema po ugostiteljskim objektima, samo rijetki ili gourmet restorni spravljaju neka jela od grmala i to u modernim izvedbama, dok se u moje vrijeme to jelo na salatu s krumpirom, kuhanim jajem, maslinama ili pak na buzaru s palentom, ala minut s fužima i još mnogim kombinacijama sa zeljem i radićem. Nema toga više, kao ni financijske mogućnosti kada je to u biti bila obična morska namirnica.

Srećom da se ovakve fešte po Istri još organiziraju i da nije prešla kao i većina u nekakve festivale svačega, već se tradicija sramežljivo i polako prenaša na mlađe Funtanjanke i Funtanjane. Upravo su „Grmalići“ udruga za djecu i mlade na izvorima prijateljstva predstavili svoje gastro kreacije od grmali za koje je došlo vrijeme da kušam.

Simpatični Roberto i Sonja ukratko su objasnili šta nude pa sam krenuo redom, od svega po malo. Odlični grmali na salatu s maslinovim uljem bili su više nego top delicija za početak nakon koje je uslijedila palenta s grmalima u crvenom šugetinu, finog toća, odlične gustoće i blagih okusa, jušto kako rabi sa malo kruha, dok su polpete od grmali bile pravo iznenađenje. Zlatno žute boje, hraskave izvana, sočne unutra, pune gušta!

Za sam kraj nisam mogao odoljeti domaćim kolačičima koje su pravile vrijedne Funtanjanke, članice ženske udruge „Loza“. Domaća pita od jabuke, kolač od maka i čokolade, čupavci, kanelončiči, sve sam ih kušao, svi redom jedni bolji od drugih, a domaći!

Kako se bližila jedna ura, tako je postajalo sve toplije na onom subotnjem suncu, a ja sam, izguštiran od grmali i pun lijepih emocija i doživljaja, nakratko porazgovarao s glavnom osobom zaduženom za organizaciju fešte – direktoricom Turističke zajednice Funtana, Anom Milohanović Čehić. Ona je s ponosom istaknula ovu feštu i tradiciju Ribarske udruge „Grmal“ iz Funtane, po kojoj je fešta i dobila ime, kako bi se sačuvalo sve ono uz što su vezani mjesto i njegovi običaji – domaći ljudi, more, ribarenje i ribolov.

Volio bih naglasiti kako pravog, velikog, žuto-smeđeg grmala, odnosno grancipora, kakve ja pamtim, toga dana nisam vidio. Spominjali su se, međutim, plavi rakovi, što govori jedno: svi znamo da se priobalje vrlo brzo mijenja i napučuje svime i svačim. Zato nastavljam živjeti s uvjerenjem da će se tradicija Grmali održati još dugo, a da će se na jelovnicima restorana ponovno pojavljivati jela od te fine morske primicije.

Živio nam naš istarski grmal! U slast!