Foto 'Ne bih mogao živjeti nigdje drugdje osim u svom Buzetu, ali moja su me djela odvela daleko...'

Za razliku od Labina, grada u kojem žive i stvaraju brojni umjetnici, Buzet ima samo jednog akademskog slikara – Harija Ivančića (58). Njegov su zaštitni znak već desetljećima istarska zemlja, boja i struktura, a aktualna izložba u Galeriji Adris stigla je kao nova velika potvrda njegova 35-godišnjeg rada.

„Labin je fenomen. Stvarno bi netko trebao istražiti kako jedan grad ima toliko kvalitetnih umjetnika. To je nevjerojatno – koliko ih Labin ima, toliko Buzet i, recimo, Pazin nemaju“, govori kroz smijeh.

Ćakulamo u njegovom ateljeu, a povod je upravo izložba pod nazivom Zemlja i brazda, obala i more, koja donosi antologijski presjek radova - zbog velikog interesa produžena je do 1. listopada.

Maknuo sam ga na tren od štafelaja, posjeo pred diktafon i njegovim očima pokušao pogledati Buzet – grad u kojem je odrastao, ostao i koji mu je - duboko u slikama. Duboko pod svom tom zemljom koja vas – crvena, bijela, siva, izbrazdana, gusta i gotovo opipljiva – zapljusne čim zakoračite u Galeriju Skladište koju drži sa suprugom Brankom.

„Tamo sam dolazio vidjeti radove ljudi koji su mi bili profeori i uzori, Ive Dulčića posebno. I onda dođeš u situaciju da sad ti tamo izlažeš. To je velika stvar. Tim više što se sve događa u znaku jubileja galerije, koja slavi 25 godina.“

Sudar dvaju svjetova

Hari je, priča mi, prvo mislio da će biti arhitekt, kao njegov stariji brat. Upisao je Školu primijenjene umjetnosti, otišao u Ljubljanu na arhitekturu, ali je shvatio da ipak mora slikati. Nakon vojske vratio se, godinu dana radio i vježbao, a onda upisao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

U početku je puno toga bilo vezano uz arhitekturu, gradove i krajolike.

„U meni su se sudarala dva svijeta – racionalni, koji sve planira, promišlja i skicira, koji dolazi iz glave, a drugi dio mene je impulsivan, ekspresivan, emotivan, koji dolazi iz srca. U početku se to čak i sukobljavalo, ali sam s vremenom to, kako volim reći, nastojao oženiti, da izvučem najbolje od oba.“

„Najprije je bio nered u redu, a sad postoji red u neredu. Non-stop između toga balansiram.“

U međuvremenu je sliku počeo svoditi na jedno polje.

„I onda sam zaorao zemlju“, kaže.

Otkriva, kako samo umjetnik to može, trenutak koji ga je pogurao naprijed, da se još snažnije posveti svom glavnom motivu.

"Jednom sam, vozeći se ispod Grožnjana, ugledao putokaz 'Bijele Zemlje'. Istog trena mi je zaigralo u srcu jer sam shvatio da ja slikam zemlje. I otad sam slike počeo nazivati Crvene zemlje, Bijele zemlje, Sive zemlje i na neki način je to postao moj znak. Na različite načine sam reinterpretirao tu našu istarsku zemlju.“

Kasnije je, 2014. godine, uz buzetsku, otvorio i galeriju u Rovinju, promijenio izričaj.

„Rovinj je utjecao na mene – sve više se u mojim slikama počela pojavljivati plava boja – neba, mora, narančasta boja sunca. Ta gustoća i težina koja je bila u zemlji počela je biti lakša i prozračnija. Prije je bila zemlja i brazda, sad je obala i more, iako zemlju neću nikad prestati slikati.“

Supruga Branka i više od oslonca

Zašto baš zemlja, zašto baš Istra?

„Ja o tome zapravo ni ne razmišljam. Ono što je čovjeku u oku i srcu, to izlazi van na platno. Jednostavno radim ono što mi je u srcu. Uvijek imam isti poriv - napraviti dobru sliku, a vrlo brzo postalo je jasno da su boja i struktura dva najvažnija elementa na kojima gradim priču.“

A u njegovu oku i srcu ima puno, puno Buzeta. Odrastao je u starom gradu, među kućama, kako kaže, u igri sjene i svjetla. Volio je prirodu i kao klinac znao provesti cijeli dan oko Mirne.

„Uvijek sam išao zadnji doma. Majka me, Bogu hvala, puštala da ostanem. Bio sam stalno vani. To je sada sve u slikama.“

„Supruga je željela da nakon fakulteta ostanemo u Zagrebu, ali ja se nisam mogao zamisliti da živim negdje drugdje.“

Branku, ljubav još iz školskih dana, stalno spominje. Ona je velikim dijelom bila pokretač priče o Galeriji Skladište. Po struci matematičarka i informatičarka, napustila je posao u struci i posvetila se ovoj misiji.

Ubrzo su shvatili da se ljudi ponekad ustručavaju ući u prostor u kojem su na zidovima samo slike, pa su ponudili i unikatne suvenire – podmetače, maramice za naočale, plakate, notese s replikama njegovih radova. Sve po uzoru na art shopove, muzeje i galerije koje su obilazili po Hrvatskoj i Europi.

„Htjeli smo napraviti buzetski suvenir koji neće biti klasika, već umjetnički vezan za moj rad“, kaže Hari.

Stari Buzet turistički neiskorišten 

Galerija je tako postala jedan od sadržaja staroga grada, koji mu udahnjuje i finoću i živost. No Hari smatra da prelijepi stari grad još uvijek nije dovoljno turistički vrednovan.

„Buzet je, nažalost, dosta slabo posjećen. Nemamo turističku tradiciju kakvu imaju Motovun ili Hum, gdje ljudi organizirano dolaze već godinama.“

Ne misli da Grad nije napravio puno. Naprotiv.

„Skoro cijeli stari grad je popločan, infrastruktura je riješena. Rijetko koji stari grad su tako sredili. No, ostao je problem parkinga, o kojem se priča otkako sam bio klinac.“

Uz to, nedostaje sadržaj koji bi čovjeka baš zbog njega doveo u Buzet.

„Hotel Vela vrata doveo je u stari grad jedan sloj ljudi, dao mu na važnosti. Ali nama treba neki mamac. Nešto kao muzej tartufa, nešto značajno zbog čega će ljudi reći: Idemo u Buzet.“

Pitam ga bi li mu bilo lakše da je za život i rad odabrao neku veću sredinu. A odgovor zapravo dosta govori o tome zašto je ostao u Buzetu.

„Ja sam imao sreću da su moje slike mene vodile drugdje. Nisam morao ići negdje da bih došao do nekih ljudi.“

Jedan od njih bio je Branko Roglić, vlasnik Orbica. Vidio je Harijev katalog iz Ljubljane, nazvao ga, nakon nekoliko dana došao u Buzet, kupio nekoliko slika i rekao mu: „Ja vjerujem u tebe, ja ću ti pomoći.“

Pomagao mu je, otkriva Hari, godinama, pa i oko adaptacije galerije. 

„Velika je stvar da je moj rad sada, s galerijom, vidljiv svima.“

I dok ga slušam kako priča o svome gradu, galeriji, zemlji i slikama, na kraju se sve nekako vrati na isto mjesto. Na platno. Ondje će već sutra završiti ono što je Hariju u oku i srcu – zemlja, more, Buzet...

Galerija (11)